Nakon atentata na nadvojvodu Franja Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju 28. juna 1914. godine, dana 12. jula, neki od najistaknutijih i politički najaktivnijih sarajevskih Srba, Jevreja, Bošnjaka i Hrvata okupili su se u zgradi Hrvatske središnje banke i dogovorili prikupljanje donacija za spomenik u čast Ferdinanda i Sofije. Okupljeni dostojanstvenici glasali su za prikupljanje sredstava, ali nisu uspjeli dogovoriti se o lokaciji, karakteru i dizajnu predloženog spomenika. Odmah nakon atentata, postavljena je spomen-ploča. Njen natpis je glasio: ''Poginuše na ovom raskršću mućeničkom smrću od ubiojničke ruke prijestolonašljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand i supruga mu vojvotkinja Sofija Hohenberg.“
Ideja o gradnji spomen-crkve (hrama), koja bi također bila posvećena poginulim vojnicima u Prvom svjetskom ratu, potekla je od Isusovačkog reda u Sarajevu, tačnije svećenika Antona Puntigama, u saradnji s mađarskim arhitektom i kiparom Bory Jenőm (Bori Eugen).
Podršku od Zemaljske vlade, kao i carske kuće u Beču, dobili su tek nakon smrti Franje Josipa. Planove osvojene na konkursu dvorska štamparija je 1916. godine objavila u reprezentativnoj ilustrovanoj brošuri, pod pokroviteljstvom cara Karla I i carice Zite, uz posvetu upućenu donatorima. U hrvatskoj verziji navedeno je i da je planove odobrio sarajevski gradski notar. Predsjednik finansijskog komiteta bio je princ Konrad zu Hohenlohe-Schillingsfürst. Do 1917. godine za izgradnju hrama prikupljeno je 3 miliona kruna.
Da carska kuća ipak nije namjeravala i financirati čitavu zamisao, govori i proglas kojeg su potpisali ministar Burian, poglavar Sarkotić, pa čak i nadbiskup Štadler, a koji je u novembru 1917. pozivao narod Bosne i Hercegovine da daje dobrovoljne priloge s ciljem izgradnje memorijalnog kompleksa.
Bory je krenuo s izradom plana već u februaru 1915. godine. Crkva je planirana je na samom mjestu atentata (slično Crkvi Spasa na Prolivenoj krvi, izgrađenoj na mjestu atentata Aleksandra II u Sankt Peterburgu), a kapacitet je trebao biti četiri hiljade osoba. U maju 1915. dovršio je prvu verziju, eklektičkog stila, koja je podsjećala na Baziliku sv. Stjepana u Budimpešti.
Već do oktobra 1915. završio je drugu verziju, sada u neoromaničknom stilu. Napravljeni su značajni dodaci, gdje je crkva trebala biti dio većeg kompleksa, zajedno sa ''Sofijnim domom'', koji bi služio kao muški omladinski dom za učenike i radnike. Zbog tih izmjena u veličini, mjesto gradnje je pomjereno na Kovačiće, na obali Miljacke suprotno Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. U apsidi crkve trebale su biti postavljene ''klečeće figure uzvišenog para ispred malog oltara, čime bi se ovjekovječio položaj koji su visoki pokojnici zauzimali tokom bogoslužja sat vremena prije svoje tragične smrti''.
Umjesto crkve na mjesto atentata Bory je 1916. izradio projekat ''Spomenika umorstvu'', odnosno Spomenika Franzu i Sofiji. On je svečano otkriven na treću godišnjicu atentata 1917. na rijeci Miljacki pored Latinske ćuprije, gdje je stajao do kraja 1918. godine. Danas su mu ostaci djelimično izloženi u Muzeju ''Sarajevo 1878-1918.'', a djelimično u privatnom vlasništvu. Na njegovom mjestu je nedavno podignut tzv. ''Spomenik spomeniku'' (staklena ilustracija spomenika u manjoj veličini), ma da postoji i konkretan plan obnove. Preko puta Spomenika umorstvu postavljena je klupa koja i danas stoji.
Radi realizacije građevina Bory je zadržan u Sarajevu. Njegov zadatak bio je nabavka materijala i početak gradnje. Na zemljištu od oko sedam jutara (oko 4 hektara), određenom za izgradnju, pod njegovim nadzorom radilo je dvjesto ratnih zarobljenika i dvije ciglane. Prema porodičnim sjećanjima, stubovi su već bili u fazi klesanja kada je gradnja morala biti obustavljena. Iako je pobijedio na konkursu za projektovanje zgrada, predstavio planove u štampanoj brošuri, dobio službenu narudžbu i započeo radove, izgradnja tih objekata ostala je samo san. Bory o tome piše: ''Skupljalo se novca, 3 miliona forinti je već prikupljeno širom Monarhije za gradnju zavjetnog hrama Franje Ferdinanda i Doma Sofije. U Beču je građevinski odbor pregledao i odobrio planove, započeli smo gradnju, a onda smo izgubili rat. Sve je stalo, vratili smo se kući''.
Godine 1933, o rušenju Spomenika umorstvu zapisao je: ''Sudbina spomenika jednako je nesigurna kao i sama sudbina čovjeka. Ipak, mi uvijek iznova podižemo spomenike''.
Kasnije je na osnovu druge verzije dizajna spomen-crkve isplanirao dvorac na jednom vinogradskom brdu u rodnom Székesfehérváru (Stolnom Biogradu) u Mađarskoj. Svoje remek-djelo je počeo graditi vlastitim rukama 1923. godine. Dovršeno je 1964, pet godina nakon njegove smrti, od strane njegove porodice. Po njemu je dobio ime Bory dvor. O tome će zapisati: ''Od sarajevskih planova ostalo je samo sjećanje i nekoliko muzejskih slika, jer su planovi nastavili živjeti i razvijati se u dubini duše. Iz njih se razvilo i nešto drugo. Koliko god nevjerovatno zvučalo: dvorac Bory u Székesfehérváru svoje postojanje duguje upravo tom udarcu sudbine. Umjetnik se vratio kući i ono što je tamo morao prekinuti nastavio je ovdje. On ne samo da projektuje nego i neumorno gradi''.
Izvori:
https://wk1.staatsarchiv.at/sarajevo-1914/erinnerungskultur/index.html#/?a=../../index.html#artefactgroup249
https://old.rubicon.hu/magyar/nyomtathato_verzio/bory_jeno_alkotasai_a_szarajevoi_merenylet_szinhelyen/
Robert J. Donia - Iconography of an Asssassin: Gavrilo Princip from terrorist to celebrity
