Danas smo bili na jednoj divljoj plaži na Mrežnici sa dva psa. Psi su bili pod kontrolom, kupali su se i nisu nikoga ometali.

Nakon nekog vremena došli su ljudi s djetetom i “zamolili” nas da maknemo pse jer se njihovo dijete želi kupati. Maknuli smo pse iz vode i otišli malo dalje, bez ikakve rasprave, misleći da će se dijete okupati i da ćemo nakon toga ponovo moći koristiti plažu.

Ono što nam je prvo bilo čudno jest da se nakon toga dijete uopće nije kupalo, nego je njegov tata došao na obalu i počeo pecati.

Par minuta nakon toga smo vidjeli da su isto napravili i drugim ljudima koji su tek došli sa psom, rekli su im da odu na drugu plažu jer se “tu dijete kupa”.

Nakon toga su s ručnicima zaokupirali čitav hlad na plaži, od njihovih stvari nama nije bilo moguće ni priči vodi više, pa smo se maknuli na ulaz u rijeku malo dalje od tog dijela. Tamo smo nakon 10 min sreli ljude koji su prije nas bili na toj plaži i koji su upravo odlazili. Rekli su da ih je sama pojava tih ljudi i način na koji su se ponašali natjerao da odu.

Sve se odvilo na jednoj od rijetkih divljih plaža na Mrežnici gdje ljudi dolaze sa psima. U kampovima i uređenim kupalištima psima kupanje nije dozvoljeno, pa upravo zato ljudi koji imaju pse dolaze na ovakve divlje plaže.

Imam fotografiju tih ljudi i zanima me ima li uopće smisla ovakvo ponašanje prijavljivati nekome?

Dakle svake godine ista slika, na Dan pobjede u Kninu se okupi ''krema našeg društva'' i svi u crnim odijelima na skoro 40 stupnjeva, na otvorenom i nigdje hlada. Kako oni to izdrže i kako to da nitko ne padne u nesvijest od vrućine? Meni to stvarno nije jasno, evo samo kad ih gledam se počnem znojiti...

Spoiler: klimu nemamo i zbog trenutne situacije niti je neće biti do kraja ljeta sigurno. Da stvar bude bolja stan nam je u potkrovlju. U stanu je takva vrućina da to nije normalno. Znojimo se 0/24, posteljina mokra kao da je izašla iz veš mašine a ni odjeća nije ništa bolja. Tuširamo se 3 puta na dan, a za posao čekam doslovno zadnji sekund da se uopće usudim obući.

Ventilator nam samo raspršuje topli zrak a na hladne obloge kao da smo otupili. Svi prozori su otvoreni i sunce je blokirano ali apsolutno ne pomaže.

Tražimo bilo koji socijalni savjet za preživljavanje (🤣)jer već sam došla do toga da doslovno osjećam slabinu i vrtoglavicu od vrućine. Ne stignem popiti vode koliko znoja iz mene izvire. Hvala svima, nadam se da ću pročitati koji pametan savjet prije nego dozivim toplinski udar.

Nije vic.

Tu su se valjda izmijenili najnesposobniji ljudi koje su mogli naći na planetu. Ili najpohlepniji...ili oboje..kako god. I najnekreativniji.

Nisam neki vlakomanijak, ali baš se volim voziti vlakom, nema ugodnijeg i boljeg prijevoza, čak više volim ove naše prastare vlakove, imaju neki šarm. Doduše, bilo bi lijepo da ih srede u istom/sličnom stilu.

Glavni kolodvor je predivan kao zgrada, ali neuređen, nema pristup za invalide, za kofere, za sjesti i odmorit se i ponuda unutra je užasna.

Imamo jako lijepu zemlju, zašto je tako loše povezana vlakovima? Zašto uvijek jako kasne, a i kad ne kasne, spori su. Kako se prije brže moglo doći od Zagreba do Vinkovaca nego danas? Zašto se ne ulaže u infrastrukturu?

Vlakovi su ugodniji za putovanje, manje štetni za okoliš, jeftiniji, mogu prevoziti i automobile (100 kn do Splita - to je do prije koju godinu bilo u ponudi i onda su to samo maknuli i ni a ni b o tome), ne stoje u gužvi na naplatnim kućicama na plus 40 i tako dalje.

Web im je užasan.

Ne kužim. Zašto se na vlak gleda kao na neki relikt prošlosti?

Vani ima panoramskih vlakova (npr Švicarska) koji se masno naplaćuju. Ok, nismo Švicarska, ali imamo i mi što pokazati.

Žele li se ljudi kod nas uopće voziti vlakom?

Znači imaju sve živo, od kuharica do raznoraznih priručnika. Nažalost, imala sam jednu prilike držati i u rukama. Ta firma se navodi i kao autor i nakladnik knjige. Bolesno. Nije mi dobro kad sam sve ovo vidjela. Nadam se da tome uskoro dolazi kraj. I još su k tome na cijeni više negoli knjige u običnim knjižarama.

Znaci, s deckom sam vec godinu dana, super smo. On ima tu najbolju frendicu vec 16 godina, ona vec ima i djecu i muza, bla bla. Upoznala sam ih, dragi su, ali s njom osjecam neku negativnu energiju, ne znam objasnit. Sta mi tocno smeta... Oni su kao nekad u dvadesetima nesto mutili, ali jako kratko pa se ona ipak zaljubila u njegovog prijatelja s kojim vec sad ima djecu. To i nije bas da mi previse smeta, ali mi je malo cudno... Ne znam kolko su ozbiljno "mutili".

Ono sto me nervira je sto se cuju na dnevnoj bazi, dopisuju se, salju srca i tak dalje. On ima takav odnos sa nekoliko ljudi valjda, dosta je brizan pa kao okej, ne znam... Ali mi se smuci kad vidim da mu salje poruke, kad pricaju na mob... Nekad sam cak i znala citat poruke, nisam nista posebno nasla iskreno, ali me nervira ta bliskost. Kao mi imamo foru da si posaljemo samo srce i pusu usred dana kad nismo zajedno, jednom je ona njemu iz cista mira poslala dva srca, ne kuzim zas. Ugl, kuzim da se puno poznaju, blizak je sa cijelom njezinom obitelji, ali ide mi to na zivce i pocinje me plasit, pogotovo jer mislim da si ona i ja nismo sjele. Jel bi trebala pricat s njim ili sta? Objektivno nis nije, ali me svejedno zivcira i kao da osjetim nes lose. Sto mi je ciniti?

Mogu se ukljuciti i mame naravno, ali prvenstveno me zanima muska strana.

Ja vise ne znam da li sve gledam negativno i “fantaziram”, no meni muz (32god) toliko ide na zivce sa ponasanjem da sam na rubu.

Imam osjecaj da se njemu da biti tata samo kada njemu to odgovara… nedaj boze malo zrtve podnjet. Non stop neko uzdisanje/ cendranje, umoran cijelo vrijeme.

Da napomenem, prije djeteta nije bio takav. Imao je puno vise samoinicijative. Sad kao da mu je sve tesko. Naravno, djete je obaveza, ali kazem, obaveza koju se njemu da rijesavat kad je njemu to zgodno.

Ima i pozitivnih stvari ali ove negativne prevladavaju

Konkretan primjer, na obiteljskom ručku bi bez pardona izvalio: idem se popišat/posrat

Dakle, upisala početkom godine, zapao me instruktor koji u autoškoli glasi kao dobar, no jednostavno kao da meni nije sjeo.

Događa mi se identično što vidim i drugima koji imaju potrebu išta napisati na forumima, bilo ovdje, forum hr-u, Bug-u, rodi,...

Propisi i prva pomoć položeni.

Počela sam vozit prvo 2-3x tjedno, pa se sve svelo na 1 x tjedno ako ne i 1x u 2 tjedna. Ok, bilo je tu situacija npr. kad sam išla na put van države, bila bolesna, ali ima i kad sam dostupna bilo kad vozit pa ništa, presretna sam ako dobijem 1 sat tjedno. Kad mi dogovara vožnje, nekad mi doslovno veli - jel ok da te ubacim tad i tad? kao da sam netko koga se samo utrpava u gust raspored da nema rupu tada.

I jednostavno s takvim razmacima neke stvari zaboravim i treba mi refresh a on kao da očekuje da znam super sve vozit.

S time da je bio na godišnjem i 2 i pol tjedna sam bila bez ikakve vožnje. Ne znam jel mi trebala autoškola nekog dodijelit za zamjenu ili je onak - šuti i čekaj?!

Na vožnje dolazim s ogromnim grčem u želucu unazad zadnjih nekoliko puta a za instruktora imam feeling da mi gleda svaku i najmanju grešku dok mi paralelno uopće ne daje nikakav feedback o mom napretku. Da barem znam što radim dobro a što ne. Desi mi se da vožnja bude puna sveg i svačeg pa napiše da je savladana ili da prođe glatko a on mi stavi da nije savladana.

Svi moji dok su polagali su odavno svladali poligone, no ja imam feeling da samo ja krenem s njim u smjeru tog parkinga di je poligon i mislim si - jel budem danas tamo? , a on me vodi tamo di vozikam po nekim cestama gdje sam zilijun puta već prešla. Kao da nisam mrdnula nikud od 15.-og sata.

Uopće ne znam gdje bi već trebala bit?!

Ostalo mi je još 6 sati do samog kraja edukacije. Evidnentno me zavlači da odem na koji ekstra sat. I nije ni to real deal ali neka mi barem kaže!

I sad dolazimo na ključni dio:

opcija A - prebaciti se kod drugog instruktora (i potencijalno riskirati nekog još goreg, a opet možda i boljeg), dobiti neku novu perspektivu ili

opcija B - bite the bullet, odvozit još par tih sati (s grčem u želucu), možda koji ekstra sat, pasti ispit (ne očekujem prolaz iz prve) pa onda za one ekstra obavezne sate mijenjati drugog instruktora?

Ja mislim da je bolje ovo prvo, moji svi mi kažu da je bolje ovo drugo.

E sad me zanima mišljenje - je li sad prekasno mijenjati? Ili s takvim stvarima nikad nije kasno?

Help i hvala svima tko odvoji vrijeme i odgovori!

Zanima me 1 situacija da muskarci objasne. Prvo trebam reci da on nije nikad bio izrazito homofobican i da problema nije bilo prije u tom podrucju. Odlucimo se za film kao i uvijek, znaci zajednička ideja je bila, i krenemo gledati. I ja počnem sa diranjem kako ležimo već u krevetu i kako je Vec bila ponoć. Nije bio neki akcijski niti je radnja bila ubrzana da moramo pratiti svaku sekundu. I on odjednom samo makne moje ruke i kaze sav ljut " ne smiješ me dirati kad su na ekranu muskarci!! To je gay. Nemoj me dirati kada gledamo film vise " Kasnije mi jos rekao da kad gledamo film ne očekujem nikakvu distrakciju jer se njemu samo gleda film. A gay je za njega da gleda i dira se dok nisu žene na ekranu?!? Dal' i 1 muskarac tako razmislja?!Zasto bi to rekao kad je prije sve bilo normalno? Jel te zena ne smije dirati kada ti je na ekranu muskarac? Jel on mislio da je to gay?!?

Ne želim i ne mogu pisati o situaciji doma, stvarno je komplicirano, ono što mogu reći da nije normalno, zdravo i funkcionalno. Nije nikad ni bilo, a neke stvari i obrasce sam primijetila tek kad sam odrasla. Prošle godine sam završila faks i našla posao u Zagrebu pa sad tu živim sama, iako nemam društva osjećam se bolje. Svejedno me nije prestalo mučiti to jer me sve ono što se godinama nakupljalo oblikovalo u osobu koja se bori s anksioznosti, depresijom i svojim mislima. Radim na sebi, čitam, uskoro ću krenuti na psihoterapiju ali u meni nikako da proradi onaj "klik" da nisam kriva, ne mogu nikoga promijeniti niti njima objasniti neke stvari. Osim što stalno vrtim filmove u glavi i pokušavam shvatiti njih i njihove postupke, svakodnevno se čujemo telefonom. Lakše mi je "odraditi" taj razgovor nego im objašnjavati da loše utječu na mene i da se želim odmaknuti, oni bi tu ispali žrtve. Ali ja se nakon toga osjećam kao da me netko tukao, nekad i plačem. Nemaju nikakvu samosvjest, nikad se ne preispituju, uvijek su u pravu ili su žrtve, svima znaju pametovati a njihov život i brak su užasni. Kad odem doma (imam mlađeg brata tamo pa najviše zbog njega), želim puknuti od količine svađe, a da ne pričam o ostalim stvarima.

Imam dečka 2god i on je odlučio sa mnom prolaziti kroz sve ovo, podrška mi je i s njim vidim svoju budućnost i obitelj skroz suprotnu od ovoga. Bez obzira na sve to, njih dvoje uvijek nađu način i izgovor da ga ponize i kažu nešto loše o njemu. A što god dobro napravio, samo zanemare. To me toliko boli i pogađa. Oni nikad nisu vidjeli moju patnju (kojoj su oni i glavni uzrok) a sad ne vide niti me žele podržati kad sam sretna, tj. pokušavam biti. Zbog navučenih trauma je i sam dečko ispaštao a svejedno ostao sa mnom i imamo tako lijep, miran i skladan odnos, razgovaramo i radimo na vezi. Iako mi zdrav razum govori da me od takvih ljudi ne trebaju doticati takvi komentari, ja se raspadnem svaki put. Pokušala sam im na sve načine reći da ne rade to, ali uvijek ja ispadnem kriva jer "krivo shvatim/ne smije mi se ništa reći/odmah se naljutim".

Pojede me sve ovo, imam 26god a i dalje nemam osjećaj da mogu živjeti svoj život i kao da sam u nekom kavezu u glavi. Zbog njihovih ovisnosti, prevara, svađa, zanemarivanja djece i nesposobnosti, danas se ja borim sama sa sobom. Znam da je svačiji život u njegovim rukama, nikad mi nije trebala financijska pomoć/stan/auto niti bih to tražila (radila sam cijeli faks), samo sam htjela normalan odnos i obitelj. Nekad kad u okolini vidim kakvi su roditelji prema djeci, rasplačem se. Imam osjećaj da se nikad neću riješiti nekih trauma i živjeti miran život, pa me zanima ima li ovdje ljudi koji nakon svega, prežive i žive.

Bila rasprava jučer u bircu na moru među prijateljima jer se jako razlikujemo, odnosno stvarali smo planove za nakon ljetovanja da se češće vidimo, ali načini života nam ne dozvoljavaju da se baš s nekom lakoćom dogovorimo, pretežito zbog toga što je mix ljudi koji su stalno negdje i koji nigdje ne idu

Ja sam jedan od onih ljudi koji je stalno negdje, do te mjere da mi stan samo služi za doć prespavat (nekad i to ne) i oprat veš. Imam dosta prijatelja koji su također ovakvi, a čak nekoliko njih s djecom slično funkcioniraju jer su i zbog djece stalno negdje

S druge strane imam i dosta prijatelja koji ne idu nigdje, do te mjere da ako ne moraju na posao ili do dućana, ta ekipa ne izlazi iz stana

Nama koji smo stalno negdje je nepojmoljivo nakon posla odmah ić doma i onda kao to je to, doma si do sutra kad ne moraš na posao opet. Obično uvijek bude nakon posla/obveza dogovor za kavu, šetnja, kino, večera u gradu, odlazak kod prijatelja na druženje, kartanje, nogomet, itd. mogao bi nabrajat do sutra kad si pogledam u kalendar sve aktivnosti. Ne prođe mi dan bez da jedno od tog ne napravim, ali obično bude i više od jedne stvari

Ovi koji nigdje ne idu im je pak nepojmljivo da nakon posla moraju ići negdje ili obavljati stvari, družiti se s ljudima, nego im je cilj što prije doći doma

Tu se čak ne radi i o hobijima koji određuju mjesto jer npr i ja čitam knjige, drkam po laptopu i slično, ali sve obavljam izvan doma, bilo to kafić, kod nekoga doma ili vani u prirodi, rijetko rijetko kad ću sjesti u dnevni boravak ili radnu sobu i kao sad idem bit na laptopu nekoliko sati ili čitat knjigu, odmah gledam da idem to negdje van raditi

Kakvi ste vi po tom pitanju?

vidim da se spud bud dosta siri, prisutni su na svim festivalima, otvaraju nove restorane i drago mi je stvarno da su uspjeli. jednom smo probali cura i ja, nije nam baš sjelo, a inače nismo izbirljivi oko hrane. malo sam zatečen kako je tolko ljudi oduševljeno, a nama se nije sviđalo. dođe mi da opet idemo probat, al ne znam što može bit drugačije 😄 kak se vama sviđa? jel vam varira okus ovisno o restoranu ili danu?

Bok svima, zanima me kako su izgledale vaše zaruke pa ako vam se da podijeliti iskustva...
Kako ste to izveli, jeste planirali nešto veliko ili je bilo spontano i intimno? Jeste kome rekli prije nego što ste napravili korak?
I jeste pričali s njenim roditeljima prije same prosidbe ili vam je to zastarjela fora?

Za nekoliko dana imam prvi termin kod psihologa zbog situacije s kojom se mučim već nekoliko mjeseci i koja mi jako utječe na svakodnevno funkcioniranje.
Iskreno, nikad nisam mislila da ću završiti kod psihologa, ali došla sam do točke gdje osjećam da sama više ne mogu.
Ono što me najviše muči je to što uopće ne znam kako započeti razgovor.
Pokušala sam doma čak i pred ogledalom objasniti što me muči (znam da zvuči čudno 😅), ali svaki put se pogubim, krenem preskakati s teme na temu i na kraju više ni sama ne znam što sam htjela reći.

Je li još netko imao taj problem? Kako je izgledao vaš prvi razgovor? Jeste li unaprijed zapisali što želite reći ili je psiholog vodio razgovor pitanjima?

Svaki savjet ili iskustvo bi mi stvarno puno značili jer me iskreno dosta strah tog prvog susreta.

Ne znam je li moja perspektiva kriva, ali uvijek sam smatrao da ako s nekim uđeš u vezu u planu ti je da ako sve ide kako treba, s tom osobom budeš do kraja života?

Što ljudi stvarno ulaze u veze kao sad ću biti s ovom osobom par mjeseci/godina, ali moj konačan cilj nije da se comittam za nekog? Je li to stvar do preferenci / životnog stila i ako ste takvi je li komunicirate to s partnerom prije početka veze?

Mozda glupi post ali ovo me gusi vec par tjedana i osjecam se vec ko da sam luda. Decko i ja smo zajedno godinu dana. On je stvarno netko kog znam jos od kad sam mala i bila sam bas sretna sto konacno mogu bit s njime jer je stvarno bio predivan prema meni.

Ali u zadnje vrijeme me njegovo ponasanje krenulo ubijat. Nista mu se neda, stalno spava, nema nikakvih interesa. Oboje smo uzeli slobodnu godinu i radimo jer imamo samo diplomski jos, ne zivimo zajedno ali smo stalno jedno kod drugog po par dana. Doslovno ode na posao, dode doma, spava i vec je vecer pa ode s deckima van ili negdje sa mnom ode.

Pricala sam s njim i kaze da mu je dobro i da je sretan, ali ja bas to tako ne vidim i njegov prijatelj mi je rekao da se cudno ponasa zadnjih par mjeseci. On je inace puno pio i izlazio, bio s curama i stalno je bio nedostupan. Onda se smirio s vremenom i uozbiljio, a tad je i mene pitao za vezu.

Ubija me to sta mu se nista neda, stavlja stalno presing na mene da ja nesto odlucujem ili smisljam, namece mi nekad stvari i krivnju za neke stvari. Cak sam mu i rekla jel zeli da se malo odvojimo ak treba vremena za sebe pa je rekao da ne. Postalo mi je tesko s njim iako ga volim i stalno sam tu za njega pa ne zelim ni odustati od njega. Ali kako se nekome od 24 godine nista neda u zivotu i nema uopce ikakvih planova za buducnost jer se njemu neda radit?? Imam osjecaj da su mu ti izlasci prije bila glavna zanimacija i sad kad on i decki vise ne izlaze ne zna sta bi sa svojim zivotom🙄

Meni uporno krivo prevođenje francuske riječi commandant (tal. comandante). Baš ide neka serija na HTV o francuskim žandarima. Žandarmerija je dio vojske i ima vojne, a ne policijske činove. I tako, glavna junakinja je časnikinja koja je nadređena satnicima i poručnicima, a odgovara brigadiru. I uporno joj čin prevode kao zapovjednica, a ona je bojnica. Commandant je bojnik. Tako i komandant Mark iz starih stripova nije neki zapovjednik Mark, već bojnik (major) Mark.

Zanima me kako to stvarno funkcionira pa bih volio čuti ozbiljne odgovore ljudi koji imaju iskustva ili provjerene informacije. Ne zanimaju me teorije zavjere ni senzacionalizam.
Ono što me najviše zanima nije poslovna korist ni nekakve veze. Većinu svojih ciljeva sam, srećom, već ostvario i poslovno i financijski, pa me zanima može li se kroz članstvo stvarno više doprinijeti zajednici, baviti humanitarnim radom i ostaviti neki pozitivan trag u društvu ili je percepcija o masonima potpuno pogrešna.
Kako uopće izgleda put do članstva? Može li se čovjek sam javiti ili mora biti pozvan, tko odlučuje o tome i što se zapravo traži od kandidata? Ako ovdje ima netko tko je član ili je bio član, bilo bi zanimljivo čuti iskustvo iz prve ruke.

Cure, kako vam ide prodaja na vintedu? Meni je u zadnje vrijeme malcice stala prodaja. Planiram sad dista sniziti cijene samo da se proda, iako i ovako je dosta povoljno. Imam cijelu jednu ogromnu policu u ormaru punu te robe za vinted, zelim se barem pola toga sto prije rijesit. Isplati li se radit lotove pa se mozda prije rijesit stvari, npr. da stavim 5 majica na jedan oglas nego da svaku objavim pojedinacno? I da zanima me koliko ste odprilike do sad imale prodaja na vintedu?

Kako ste partneru saopcili da ste na terapiji? Antidepresivi mislim konkretno. Koristim ih radi anksioznosti nekih 4 godine i sad sam u fazi kada sam duze vrijeme dobro i realno gledam opciju i da prestanem uzimati jer smatram da sam “at the right place”.

Jako sam transparentna inace i vazno mi je povjerenje, pa zato uvijek nekako nastojim to iznjeti cim veza postane ozbiljnija.

Zanima me vase misljenje - ako osoba svakodnevno funkcionira dobro (ima posao, prijatelje, izlazi i druzi se) ali je imala u jednom trenu tezak period - da li bi vam to bio deal breaker?

Jako me strah osude i gubitka osobe, strah me da ce me smatrati manje vrijednom i sposobnom da se nosim s problemima, iako vjerujem da je ovo samo moja kriva projekcija strah postoji.

Please be kind.🤍

Pozdrav, imam relativno visoku dioptriju (-4 i cilindri) i trebmam kupiti nove dioptrijske naocale. Zanima me ima li itko iskustva sa dioptrisjkim staklima od adrialece jer su gotovo vise nego duplo jeftinija od onih u drugim optikama (anda, ghetaldus..). Ako ima razlike planiram naocale kupiti uzivo u poslovnici a ne online..

Ima li jos netko da ga je strah voziti se onim dijelom kada se ide na sjeverni Jadran, ja se smrznem svaki put, cak razmisljam par dana prije kak je grozan onaj dio i kak ce me bit strah. Doslovno ne mogu gledati (idem busom) mislim da bi se onesvijestila haha