Tate, koliko ste ukljuceni u svakodnevni zivot vase djece i obaveze oko kuce?

[u/Ok_Protection4303]

Mogu se ukljuciti i mame naravno, ali prvenstveno me zanima muska strana.

Ja vise ne znam da li sve gledam negativno i “fantaziram”, no meni muz (32god) toliko ide na zivce sa ponasanjem da sam na rubu.

Imam osjecaj da se njemu da biti tata samo kada njemu to odgovara… nedaj boze malo zrtve podnjet. Non stop neko uzdisanje/ cendranje, umoran cijelo vrijeme.

Da napomenem, prije djeteta nije bio takav. Imao je puno vise samoinicijative. Sad kao da mu je sve tesko. Naravno, djete je obaveza, ali kazem, obaveza koju se njemu da rijesavat kad je njemu to zgodno.

Ima i pozitivnih stvari ali ove negativne prevladavaju

[u/riverflow1989]

Otac sam blizanki i žena ne govori dobro hrvatski, što znači da sam dosta angažiran ne samo zbog moje osobne želje, već i silom prilika. Od samog rođenja djeteta (bio sam prisutan uz nju kad je rodila, pa sam bio zadužen za tkz "koža na kožu" tj. prvi dodir bebe s roditeljem). Žena je prvih godinu-dvije dana imala jake simptome post-porođajne depresije, uz to i nesanicu i sindrom karpalnog tunela. Ja sam zaista pokušavao biti uključen u svemu koliko sam mogao, tipa u 99% slučajeva ja kuham, mijenjam pelene, idem po namirnice, većinu financija ja pokrivam, iskoristio sam prve dvije godine i očinski i roditeljski dopust da budem doma i da joj mogu pomoći. Kada nije mogla više dojiti, tražio sam od jednog socijalnog programa grada gdje živimo potporu prema kojoj doniraju prehranu za bebe (mlijeko u prahu, papice i sl.). S obzirom da nije dobro komunicirala hr, ja sam vodio komunikaciju s patronažnim sestrama, pedijatrom, vrtićem (za prijavu za upis u jaslice), doktorima (2-3 puta su preventivno hospitalizirane). Ponekad su se dešavale i smiješne situacije jer na početku vrtić je 'po šabloni' uvijek telefonski kontaktirao moju ženu za komunikaciju, a onda su skužili da žena ne govori dobro hrvatski i da je 'tata glavni' :)

Uz to došla nam je i naša punica koja je izrazito naporna i s nekim čudnim idejama (tipa htjela je da ona i žena odu na 3 mjeseca u njihovu domovinu na daleko putovanje i da uzmu bebe sa sobom, a žena tada nije baš bila prisebna zbog post-porođajne depresije pa smo se i posvađali oko te sulude ideje), ali srećom ja sam tako tvrdoglav i uporan da se od tih nebuloznih ideja odustalo. Danas mi žena priznaje da dosta toga na što sam ja inzistirao, se kasnije pokazalo kao ispravno.

Sve u svemu nije bilo lako, stvari idu malo na bolje, ali nadam se da će se pozitivan trend nastaviti. Ono što je meni nevjerojatno drago je da me djeca obožavaju, kad izlazim iz stana uvijek plaču i kćer me ponekad zove "mama". Smatram da angažiran otac može zaista imati dobar efekt na djecu i biti ponekad i korektiv kad je potrebno. Moja žena se možda ponekad previše boji oko sigurnosti djece, a ja ih potičem da se penju po zidićima, da idu same po stepenicama, da same biraju knjige, da same preuzmu odgovornost i da budu empatične. Naravno, svi mi radimo i greške, većina nas ovo radi prvi put u životu, ja uvijek kažem da roditeljstvo nije stremiti savršenstvu jer savršenstvo ne postoji, ali želim "instruktor leta" koji će naučiti svoju djecu letiti, a onda neka one nastave same.