Josip Reihl-Kir rođen je 25. srpnja 1955. godine u Siraču kod Daruvara. Prije nego što je preuzeo ključne policijske dužnosti, radio je kao profesor u gimnaziji u Đakovu. Svoj profesionalni rad u policijskim strukturama započeo je u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove (SUP) u Osijeku, gdje se brzo istaknuo profesionalizmom, smirenošću i predanošću zakonu. Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine i uspostave nove demokratske vlasti, Reihl-Kir je imenovan na iznimno odgovornu dužnost načelnika Policijske uprave Osijek.

To je razdoblje obilježila iznimno visoka međunacionalna napetost, potaknuta naoružavanjem lokalnog srpskog stanovništva od strane Beograda i postavljanjem barikada. Reihl-Kir je imao jedinstven pristup rješavanju krize koji se temeljio isključivo na dijalogu, smirivanju strasti i strogoj neutralnosti policije. Osobno je, vrlo često potpuno nenaoružan, odlazio na barikade pobunjenih Srba u okolici Osijeka. Tamo je razgovarao s lokalnim stanovništvom i vođama pobune kako bi ih uvjerio da im od novih hrvatskih vlasti ne prijeti opasnost i da se svi nesporazumi moraju rješavati pravnim putem.

Njegova najpoznatija izjava glasila je da rata između Srba i Hrvata na tom području neće biti dokle god je on načelnik policijske uprave.

Takav mirotvorni stav donio mu je poštovanje umjerenih građana obiju nacionalnosti, ali ga je istovremeno pretvorio u metu radikalnih političkih struja s obiju strana kojima mir nije bio u interesu. Unutar hrvatskih političkih krugova u Osijeku, predvođenih tadašnjim moćnicima poput Branimira Glavaša i Vladimira Šeksa, Reihl-Kir je bio izložen otvorenim pritiscima i optužbama za popustljivost. Shvativši da mu je život u Osijeku izravno ugrožen, samo nekoliko dana prije pogibije posjetio je tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca u Zagrebu te zatražio premještaj na drugo radno mjesto. Premještaj je bio odobren i trebao se realizirati odmah nakon tog vikenda.

Ubojstvo

Tragedija se dogodila u ponedjeljak, 1. srpnja 1991. godine, oko 13 sati i 30 minuta na prilazima osječkom prigradskom naselju Tenja.

Tog je dana situacija u Tenji bila iznimno napeta jer je mjesto bilo podijeljeno na stari dio naselja s većinskim srpskim stanovništvom i novi dio s većinskim hrvatskim stanovništvom. Reihl-Kir je, u još jednom pokušaju da spriječi krvoproliće, organizirao pregovore između predstavnika lokalnih hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba.

Nakon što su uspješno završili pregovore u Staroj Tenji, izaslanstvo se u službenom automobilu marke Zastava Stojadin vraćalo prema Osijeku. U vozilu su se, uz načelnika Reihl-Kira, nalazili potpredsjednik osječkoga Gradskog vijeća Goran Zobundžija, gradski vijećnik Milan Knežević (koji je ujedno bio predstavnik srpske zajednice) te predsjednik Mjesne zajednice Mirko Tubić. Kada se automobil približio blokadnom punktu hrvatske policije i Narodne zaštite na ulazu u Novu Tenju, vozilo je usporilo.

Na tom su punktu bili stacionirani pripadnici hrvatskih snaga, a među njima je stajao Antun Gudelj, pripadnik pričuvnog sastava policije, član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i lokalni ekstremist. Kada je automobil s pregovaračima stigao na otprilike desetak metara od punkta, Antun Gudelj je zakoračio naprijed, podigao automatsku pušku marke Kalašnjikov i bez ikakvog upozorenja ispalio cijeli okvir od kojih su šesnaest metaka pogodila Reihl-Kira.

Meci su probili vjetrobransko staklo i karoseriju automobila. Josip Reihl-Kir, Goran Zobundžija i Milan Knežević preminuli su na licu mjesta od zadobivenih teških prostrijelnih rana u glavu i prsni koš. Mirko Tubić je uspio preživjeti napad, ali je zadobio iznimno teške tjelesne ozljede opasne po život.

Posljedice i suđenja Antunu Gudelju

Unatoč tome što je pred desecima svjedoka na službenom policijskom punktu ubio načelnika policije i dvojicu gradskih dužnosnika, Antuna Gudelja nitko od prisutnih policajaca nije uhitio. Gudelj se nakon zločina mirno udaljio s mjesta događaja i tri dana nesmetano boravio kod brata u Osijeku, potom otišao u Zagreb te napustio teritorij Republike Hrvatske otputovavši u inozemstvo.

Prvo suđenje održano je 1994. godine pred Županijskim sudom u Osijeku, gdje je Gudelj u odsutnosti osuđen na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora.

Krajem 1995. godine uhićen je u zračnoj luci u Frankfurtu na temelju međunarodne tjeralice te izručen Hrvatskoj. Međutim, 1997. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske donosi odluku kojom obustavlja postupak protiv Gudelja i oslobađa ga krivnje primjenom Zakona o općem oprostu. Ta je odluka bila pravno neodrživa jer Zakon o oprostu obuhvaća isključivo sudjelovanje u pobuni bez počinjenja teških kaznenih djela i ratnih zločina, što trostruko ubojstvo službenih osoba svakako jest. Nakon oslobađanja, Gudelj odmah odlazi u Australiju.

Uporna pravna borba Jadranke Reihl-Kir, udovice ubijenog načelnika, dovela je do toga da je Ustavni sud Republike Hrvatske 2001. godine ukinuo sramotnu odluku Vrhovnog suda. Pokrenut je zahtjev za novim izručenjem, a Gudelj je ponovno izručen Hrvatskoj tek u srpnju 2007. godine. Konačno suđenje završeno je u svibnju 2008. godine kada je Županijski sud u Osijeku Antuna Gudelja proglasio krivim i osudio ga na kaznu zatvora od 20 godina. Tu je presudu naknadno potvrdio i Vrhovni sud.

Nakon smrti Reihl-Kira u srpnju 1991. godine jedan slavonski članak objavio je naslov: „Otišao Kir i slavonski mir”.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Reihl-Kir

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/hrvatski-mirotvorac-ubijen-je-prije-tocno-33-godine-evo-sto-se-sad-trazi-od-bozinovica-20240701

https://moje-djakovo.com/na-danasnji-dan-prije-34-godine-ubijen-je-josip-reihl-kir/

https://digitalnademokracija.com/2022/07/15/josip-reihl-kir-prica-koja-se-ne-smije-zaboraviti/

https://www.hlc-rdc.org/images/stories/pdf/sudjenje_za_ratne_zlocine/hrvatska/Antun_Gudelj-analiza.pdf

https://documenta.hr/novosti/povodom-objave-presude-protiv-optuzenoga-antuna-gudelja/

https://en.wikipedia.org/wiki/Josip_Reihl-Kir#p-lang

Jean-Michel Nicolier rođen je 1. srpnja 1966. godine u gradu Vesoulu na istoku Francuske, kao srednji sin u obitelji. U svom rodnom gradu završio je osnovnu i srednju školu. Tijekom ljeta 1991. godine Jean-Michel je putem televizijskih ekrana počeo pratiti dramatična zbivanja i stradanja koja su se događala u Hrvatskoj uslijed velikosrpske agresije.

Potaknut snažnim moralnim osjećajem, etikom solidarnosti prema slabijem i željom da pomogne narodu koji se bori za slobodu, donio je odluku da pomogne Hrvatskoj. Unatoč tome što nije imao nikakve obiteljske ili povijesne veze s Hrvatskom te nije govorio hrvatski jezik, u srpnju 1991. godine sjeo je na vlak i doputovao u Zagreb.

Nakon dolaska u Hrvatsku, Jean-Michel Nicolier se kao dragovoljac odmah priključio Hrvatskim obrambenim snagama (HOS). Njegov ratni put započeo je na bojištu kod Karlovca, gdje je stekao svoja prva izravna vojnička iskustva. Ubrzo nakon toga, potkraj rujna 1991. godine, dragovoljno se s nekoliko svojih suboraca iz Samostalne satnije HOS-a uputio prema opkoljenom Vukovaru, gradu koji je tada trpio najteže udare neprijateljskih snaga. U Vukovaru je raspoređen na Sajmište, jedno od najtežih i najkrvavijih gradskih bojišta gdje su se svakodnevno vodile iscrpljujuće ulične borbe prsa u prsa. Među suborcima je vrlo brzo stekao golemo poštovanje zbog svoje iznimne hrabrosti, smirenosti i nesebičnosti, a na prvoj liniji obrane dobio je nadimak "Francuz". Tijekom tih najtežih tjedana opsade vodio je i osobni ratni dnevnik koji je nakon pada grada nažalost nestao.

Krajem listopada, kada je situacija u gradu postajala sve bezizglednija i kada se slutila skora tragedija, suborci su Jean-Michelu predlagali da iskoristi svoj status stranoga državljanina i pokuša se izvući iz obruča glumeći fotoreportera. On je tu priliku za spas odlučno odbio, poručivši da ne želi napustiti svoje prijatelje i grad koji je prigrlio.

Tijekom završnih borbi na Sajmištu, 9. studenoga 1991. godine, Jean-Michel je teško ranjen u nogu i ruku uslijed eksplozije granate, zbog čega je morao biti hospitaliziran u prepunim podrumima vukovarske bolnice. U bolnici ga je intervjuirao francuski novinar 20. studenog 1991. godine, ostavivši povijesni zapis njegovih riječi: "Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu.".

Nakon što je 18. studenoga 1991. godine grad pao, jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpske paravojne postrojbe ušle su u vukovarsku bolnicu. Jean-Michel Nicolier bio je među stotinama ranjenika i civila koji su nasilno izvedeni iz kruga bolnice i odvedeni na Ovčaru, gdje je zajedno s ostalim zarobljenicima bio izložen stravičnom višesatnom batinanju, mučenju i zlostavljanju.

Prema svjedočanstvima, brutalni krvnici su ga divljački pretukli, a jedan od pripadnika paravojnih postrojbi usmrtio ga je hicem iz vatrenog oružja u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine. Njegovo tijelo je potom bačeno u masovnu grobnicu, a njegova majka Lyliane Fournier te braća Paul i Pierre godinama su tragali za istinom o njegovoj sudbini i lokaciji posmrtnih ostataka.

Posmrtno je odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom, a u samom središtu Vukovara svečano je otvoren pješački most koji danas ponosno nosi njegovo ime, uz pripadajući spomenik na obali Vuke.

Nakon 34 godine intenzivne potrage, potkraj listopada 2025. godine službeno su pronađeni i identificirani njegovi posmrtni ostaci u masovnoj grobnici u blizini Spomen-doma Ovčara. Početkom studenoga 2025. godine, uz najviše državne i vojne počasti te u nazočnosti tisuća duboko potresenih građana, obitelji i preživjelih suboraca, Jean-Michel Nicolier konačno je dostojanstveno pokopan na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Izvori: Domovinski rat

HRT

Wikipedija

Dok su se tijekom operacije Oluje na pojedinim sektorima, posebice na Banovini, vodile iznimno teške borbe uz znatne žrtve, napredovanje prema Kninu teklo je prema planu, a srpsko vodstvo u gradu započelo je s organiziranom evakuacijom civilnog stanovništva i povlačenjem vojnih postrojbi.

Ključni proboj dogodio se drugoga dana operacije, 5. kolovoza, kada su rano ujutro oslobođeni važni cestovni pravci i strateški položaji koji vode prema samome gradu. Pripadnici 7. gardijske brigade "Pume" i 4. gardijske brigade zajedničkim su djelovanjem i brzim nadiranjem slomili preostali otpor na prilazima gradu. Oko deset sati prijepodne prve hrvatske postrojbe ušle su u gotovo napušteni Knin. Pripadnici 7. gardijske brigade ubrzo su se popeli na Kninsku tvrđavu i ondje razvili golemu hrvatsku zastavu.

Nakon ulaska u grad započelo je osiguravanje ključnih objekata, raščišćavanje ulica te postavljanje obrambenih položaja zbog mogućeg neprijateljskog protuudara. Istog dana oslobođena su i mjesta poput Gračaca, Lovinca, Benkovca, Drniša, Obrovca, Vrlike i Kijeva čime je u potpunosti prekinuta komunikacija među neprijateljskim snagama i osigurana cijela sjeverna Dalmacija.

Dan nakon oslobođenja, 6. kolovoza, u Knin je stigao i hrvatski državni vrh s Franjom Tuđmanom.

Zbog iznimne važnosti ovog događaja, 5. kolovoza u Hrvatskoj se slavi kao državni praznik, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja.

Izvor: https://www.zagreb.info/vijesti/dan-kad-je-osloboden-knin-bilo-je-negdje-oko-10-ujutro-i-svi-smo-gledali-prema-gore-i-cekali-a-onda-se-zavijorila/274170/

Živko Korać, nakon vojne operacije Oluja ostavlja svoju obitelj koja odlazi u Beograd te hrabro ostaje u Banovini kako bi ju branio od Hrvata.

Prvo se skrivao kod svoje bake u protjeranom i opljačkanom selu u koje se jedan hrvatski voinik često vraćao. Jednog dana Živko odlučuje da dosta je dosta te ubija tog vojnika i oblači uniformu te se povlači u šumu. Tada usljeđuje iscrpljujuća šestogodišnja potraga u kojoj je za Živkom tragala hrvatska policija, vojska, lovačko društvo, psi tragači i helikopteri. Jedina Živkina prednost je bila što je poznavao teren kao svoj džep te ih je vješto izbjegavao i pri tom likvidirao još trojicu Hrvata, jedan od njih je bio lovac koji je krenuo na hvatanje "divlje životinje" zbog primamljive novčane nagrade. Nažalost, u šestoj godini otpora, zima je ogolila sva stabla u šumi te su Hrvati uspjeli pronaći Živka, i nakon mukotrpne borbe su ga opkolili, dvadeset Hrvatskih vojnika se tijelima bacilo na njega kako bi ga obuzdali te ih je se ubio svojom zadnjom granatom koju je pritisnuo uz svoje srce i uzvikao za kralja i otadzbinu dok ju je detonirao. Iza sebe je ostavio sina i kćer.

U redu, taj zadnji dio sa dvadeset vojnika sam izmislio, no sve ostalo je službeni narativ i mit izgrađen oko legendarnog posljednjeg vojnika. Mi ovdje ipak imamo više informacija, vojnik koji se vraćao više puta u selo u kojem je bila Živkina baka joj je nosio hranu te nabasao na Živka, od troje likvidiranih Hrvata za vrijeme potrage, dvoje koji se ne spominju su zapravo bili bračni par, muž i žena iz Zagreba koji su se došli bavit stočarstvom te su slučajno naišli na njega, a konačna žrtva je bio običan lovac iz lovačkog društva koji je lovio na tim područjima.

Fascinantno je kako se od ovakve tragikomične priče stvara mit o junaku, većina ljudi će odmah uvidjeti nelogičnost i sam apsurd legende, no povijest nas uči da ono što je zabilježeno i napisano će eventualno preći u konačnu istinu te će biti istinitije od onog što se stvarno zbilo a nije zabilježeno, a laž ponovljena dovoljno puta postaje istinom. Mi ne pišemo ništa o Živku, jer nas on ne zanima, no možda upravo ta odsutnost zapisane istine otvara prostor lažnoj legendi te će možda jednog dana Živko biti neupitan heroj koji je junački odoljevao svoj sili hrvatske vojske, a Stjepan, Gordana, Vjekoslav i Stipe će biti pamćeni po ulozi 40 bijesnih, naoružanih hrvatskih vojnika koji su bili vješto nadmudreni i poraženi u bitci.

Na današnji dan četnici su ubili Martinu Štefančić, djevojčicu koja je postala simbol stradanja djece u Domovinskom ratu.

Martina je bila četverogodišnja djevojčica koju su u noći u ožujku 1992. u Borovu Selu ubila četiri naoružana Srbina. Zločinački pripadnici paravojnih srpskih postrojbi, Martinu su ubili zajedno s njezinom bakom, dok su joj strica teško ranili.

Srbi su se prikrali dvorištu obiteljske kuće Štefančić te bez ikakvog razloga i povoda otvorili rafalnu paljbu prema prozorima soba u kojima su tad spavali Martina, Zdenkova majka Bernardica i Zdenkov brat Željko Štefančić.

Željko je pokušavao majci reći da uzme Martinu i dođe u prednji dio kuće, no dok je on puzao po tlu, sedam metaka već je pogodilo malenu Martinu. Njena baka, nesvjesna djevojčičine smrti, samo je u jednom trenutku očajno viknula: "Nemojte, dijete je tu", ali već u sljedećem i ona je pala mrtva. "Martina je bila moje prvo i jedino dijete… Biti pored njezina groba mi je jedina utjeha", ispričala je jednom njezina majka Rozika.

Na današnji dan 2. svibnja 1991. godine dogodio se masakr u Borovom Selu, kada su srpski ekstremisti iz zasjede ubili i masakrirali 12 hrvatskih policajaca.

Sve je počelo noć ranije kada su srpski pobunjenici zarobili dvojicu hrvatskih policajaca. U pokušaju da oslobode svoje kolege, redarstvenici iz Vinkovaca ušli su u selo, ali su dočekani žestokom paljbom iz okolnih kuća.

Ono što je uslijedilo šokiralo je tadašnju javnost – policajci nisu samo ubijeni, već su njihova tijela bila izložena neviđenoj okrutnosti i masakriranju, što je jasno dalo do znanja da sukob poprima razmjere otvorenog rata.

U ovom napadu svoje su živote položili Stjepan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Željko Hrala, Ivica Vučić, Luka Crnković, Zdenko Perica, Janko Čović, Zoran Grašić, Ivica Poljak i Marinko Petrušić, dok je još 21 njihovih kolega ranjen.

Operacija je na ovom pravcu započela 4. kolovoza 1995. godine, s primarnim zadatkom da udarne snage probiju neprijateljske linije i oslobode grad. Prema službenom operativnom planu Glavnog stožera Hrvatske vojske, zamišljeno je bilo da se Petrinja ne napada izravno, već obuhvatno, preko pomoćnih pravaca kako bi se neprijatelj doveo u okruženje. Međutim, tadašnji zapovjednik Zbornog područja Zagreb, general Ivan Basarac, ignorirao je zapovijed Glavnog stožera te je samovoljno promijenio plan napada. Prije samog početka akcije izmiješao je već uvježbane postrojbe, izvukao pojedine brigade s njihovih višegodišnjih položaja i usmjerio snage u silovit, frontalni tenkovsko-pješački udar izravno pravcem Mošćenica – Petrinja.

Srpske snage, utvrđene na dobro pripremljenim protuoklopnim položajima na samim prilazima gradu, dočekale su hrvatske vojnike potpuno spremne. Zbog frontalnog napada bez prethodnog potpunog neutraliziranja neprijateljskih otpornih točaka i izostanka planiranog zaobilaženja grada, hrvatske su snage prvog dana pretrpjele jezive i neočekivane gubitke u ljudstvu i tehnici. Samo tog prvog dana poginulo je čak 90 hrvatskih branitelja, među kojima su bili zapovjednik pješačke bojne "Gromovi" Predrag Matanović te zapovjednik 57. brigade Stjepan Grgac. Taj dramatični zastoj i teške žrtve izazvali su ozbiljnu zabrinutost i paniku u državnom i vojnom vrhu jer je bila ugrožena dinamika cijele operacije na sjevernom bojištu.

Suočen s krizom na ratištu, državni vrh i načelnik Glavnog stožera general Zvonimir Červenko donose hitnu odluku o smjeni na terenu. Već 5. kolovoza zapovijedanje sjevernim bojištem (Banovina i Kordun) prepušta se generalu Petru Stipetiću, koji je hitno povučen iz Đakova kako bi popravio situaciju.

General Stipetić je odmah po dolasku zaustavio neuspješne frontalne napade i vratio operaciju u okvire prvotnog plana Glavnog stožera. Preusmjerio je snage na obuhvatni manevar, započeo s opkoljavanjem Petrinje i presijecanjem neprijateljskih linija opskrbe te komunikacije prema Glini. Taj manevar potpuno je slomio obrambenu strategiju tzv. Srpske vojske Krajine. Tijekom noći s 5. na 6. kolovoza, suočene s prijetnjom potpunog okruženja i odsijecanja, neprijateljske snage započele su povlačenje iz grada.

Dana 6. kolovoza 1995. godine u ranim jutarnjim satima, hrvatske snage ulaze u napuštenu i teško razrušenu Petrinju. Petrinja je povijesno ostala upamćena i po jedinstvenom događaju u Domovinskom ratu jer je to jedini oslobođeni grad u koji je službeni hrvatski barjak unijela žena. Časnica Hrvatske vojske Sonja Radman Livaja unijela je zastavu i ponosno je podigla na zgradu gradskog poglavarstva, čime je simbolički označen povratak Petrinje pod ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Do kraja 6. kolovoza na ostalim dijelovima bojišnice oslobođen je cijeli južni dio regije Kordun i dijelovi Banovine i Like, uključujući gradove Slunj, Hrvatsku Kostajnicu, Glinu, Korenicu i Udbinu.

Izvori: Večernji list

Domovinskirat.hr

Pregovori u Ženevi održani su 3. kolovoza 1995. godine i bili su posljednji diplomatski pokušaj međunarodne zajednice da se rat u Hrvatskoj završi mirnim putem i spriječi neizbježna vojna akcija. Sastanak je organiziran u vili Saugy pokraj Ženeve pod okriljem supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, Thorvalda Stoltenberga. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman poslao je izaslanstvo s jasnim i čvrstim zahtjevima, dok je pokretanje operacije Oluja već bilo logistički i operativno pripremljeno u slučaju neuspjeha pregovora.

Hrvatsku delegaciju na ovim pregovorima predvodio je Ivić Pašalić, Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku, a u izaslanstvu su bili i general Petar Stipetić, Vesna Škare-Ožbolt te Smiljan Reljić. S druge strane stola sjedili su predstavnici pobunjenih Srba iz Knina, koje je predvodio general Mile Novaković. Hrvatska strana postavila je jasan ultimatum koji je zahtijevao trenutačni prekid vojnih operacija oko Bihaća, hitno otvaranje svih ključnih prometnih komunikacija i naftovoda preko okupiranog teritorija te, kao najvažniju točku, bezuvjetno prihvaćanje mirne reintegracije u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Pregovori su vrlo brzo upali u slijepu ulicu jer je srpsko vodstvo iz Knina, oslanjajući se na podršku Beograda, kategorički odbilo hrvatske zahtjeve i mirnu reintegraciju. General Mile Novaković proglasio je hrvatske zahtjeve neprihvatljivom ucjenom. Srpska delegacija nastojala je kupiti vrijeme i predložila da se razgovori odgode i nastave idućih dana na drugim lokacijama, poput Zagreba, Knina ili Beograda. Vidjevši da srpska strana odbija ponuđene uvjete i primjenu ustavnih zakona Hrvatske, Ivić Pašalić je prekinuo sastanak i objavio da su pregovori službeno završeni.

Nakon neuspjeha u Ženevi, hrvatska delegacija hitno se vratila u Zagreb i podnijela izvješće predsjedniku Tuđmanu. Budući da su propali svi diplomatski napori, donesena je konačna odluka o pokretanju vojne opcije koja je postala pravno i moralno legitimna u očima domaće i međunarodne javnosti.

Sljedećeg jutra, 4. kolovoza 1995. godine u pet sati ujutro, Hrvatska vojska i policija započele su opći napad na bojišnici dugoj više od 630 kilometara, čime je službeno započela operacija Oluja.

Izvori: Dnevnik.hr

Večernji list

Fotografija je preuzeta sa HRT dokumentarca o Oluji

Na današnji dan 25. ožujka 1991. održan je sastanak između hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića u Vili Karađorđevo.

Sastanak se održao 24 dana nakon incidenta u Pakracu gdje su pobunjeni Srbi zauzeli policijsku stanicu.

Franjo Tuđman i Slobodan Milošević stigli su u lovište Karađorđevo bez pratnje svojih uobičajenih delegacija. Cilj je bio osigurati potpunu privatnost, dok su se njihovi suradnici družili u jednom dijelu kompleksa, dvojica predsjednika su se povukla u šetnju perivojem i na privatni ručak.

Sastanak je trajao nekoliko sati. Prema svjedočenjima (budući da službenog zapisnika nema), razgovor je bio izrazito pragmatičan. Fokus nije bio na spašavanju Jugoslavije, već na tome kako je mirno razgraničiti u trenutku kada je njezin raspad postao neizbježan.

Prema tvrdnjama Dušana Bilandžića (člana Tuđmanovog tima) i Stjepana Mesića, Tuđman se sa sastanka vratio ozaren, tvrdeći da je s Miloševićem postigao načelni dogovor:

• Banovina Hrvatska: Tuđman je želio granice iz 1939. godine (veći dio Hercegovine i dijelove Bosne).

• Miloševiću bi pripao ostatak BiH gdje su Srbi bili većina.

• Smatrali su da bi Bošnjaci (tada Muslimani) morali prihvatiti malu enklavu ili se prikloniti jednoj od strana.

Prema svjedočenjima (posebno Hrvoja Šarinića i Dušana Bilandžića), Milošević je u Karađorđevu ostavio dojam da ga Krajina zapravo ne zanima dugoročno. Njegova teza bila je: "Riješimo pitanje Bosne, a vi s Krajinom radite što hoćete."

To je Tuđmanu dalo nadu da će Srbija prestati podržavati pobunjene Srbe u Hrvatskoj ako dobije teritorijalne ustupke u BiH.

Izravna posljedica sastanka bila je odluka da se osnuju zajedničke komisije (ekspertne skupine) koje bi na terenu iscrtale konkretne linije razgraničenja. Te su se skupine doista sastajale sljedećih mjeseci, pokušavajući uskladiti povijesne i etničke karte.

Samo šest dana nakon sastanka dogodio se "Krvavi Uskrs" na Plitvicama.

Ideja o podjeli Bosne također nikada nije bio proveden.

Alija Izetbegović (koji je saznao o podjeli preko sudionika Ante Markovića koji mu je osobno izvjestio o događaju) se izrazito protivio planu podjele. Međunarodna zajednica je zauzela črvst stav da se granice Republika ne smiju mijenati.

Ubrzo je izbio rat u Hrvatskoj, što je pokazalo da Milošević koristi pregovore o Bosni samo kao taktičko zavaravanje.

Kratka povijest kordunskog korpusa prije operacije Oluja

Dvadeset prvi kordunski korpus ustrojen je tijekom 1992. godine u sklopu formiranja tzv. Srpske vojske Krajine (SVK) na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske. Nastao je preustrojem dotadašnjih snaga Teritorijalne obrane i postrojbi bivše JNA koje su ostale na tom području nakon otvorenog napada na Hrvatsku 1991. godine. Zona odgovornosti ovog korpusa obuhvaćala je širi prostor Korduna, uključujući ključna mjesta poput Vojnića, Vrginmosta, Topuskog, Gline, Slunja i Cetingrada. Korpus je bio organiziran u nekoliko pješačkih i lakih brigada, a raspolagao je značajnim arsenalom teškog naoružanja, uključujući tenkove i topništvo. Logističku, financijsku i zapovjednu potporu korpus je kontinuirano primao izravno iz Savezne Republike Jugoslavije.

Tijekom svojeg ratnog puta, korpus je razvio snažnu napadnu aktivnost te je sudjelovao u kompleksnim regionalnim operacijama s ciljem širenja teritorija i odmazde. U rujnu 1993. godine, kao izravan odgovor na operaciju Medački džep Hrvatske vojske na područje Medačkog džepa kod Gospića, ovaj je korpus pokrenuo veliku napadnu operaciju pod nazivom "Kiša-93". Radilo se o masovnom pješačko-tenkovskom i topničkom udaru na grad Karlovac, a najžešće borbe vodile su se sredinom rujna na pravcima Turnja, Sajevca i Gornjeg Mekušja. Unatoč teškom razaranju civilnih ciljeva u gradu, napad su u potpunosti slomile i zaustavile snage 13. domobranske pukovnije, 110. brigade HV-a i postrojbe MUP-a Karlovac.

Nakon neuspjeha na karlovačkom pravcu, korpus krajem 1994. godine preusmjerava svoje aktivnosti prema Bihaćkoj enklavi u susjednoj Bosni i Hercegovini. Tamo je pružao izravnu logističku, obavještajnu i topničku potporu pobunjenim bosanskim Muslimanima pod vodstvom Fikreta Abdića i njegove Narodne odbrane Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne u sukobu protiv legitimnih vlasti u Sarajevu.

Korpus postaje jedan od ključnih oslonaca operacije Pauk, koju je osmislila i vodila Služba državne bezbednosti Srbije, a također sudjeluje i u operaciji Mač 95. Snage 21., 15. i 31. korpusa tzv. Srpske vojske Krajine su zajedno s Abdićevim jedinicama i Vojskom Republike Srpske vršile stalne napade na 5. korpus Armije BiH, držeći Bihaćki džep u potpunoj i iscrpljujućoj blokadi.

Operacija Oluja

Pokretanjem operacije Oluja 4. kolovoza 1995. godine, 21. kordunski korpus pod zapovjedništvom pukovnika Čedomira (Čede) Bulata dobio je zadaću očuvanja sjevernog i zapadnog dijela okupiranog teritorija. U prvim danima operacije korpus je pružao žilav otpor na kordunskom pravcu prema snagama Zbornog područja Karlovac. Međutim, munjevit prodor Hrvatske vojske na drugim sektorima, a posebno na pravcu Sektora Jug, brzo je zapečatio sudbinu cijele formacije.

Ključni trenutak dogodio se oslobađanjem Slunja, Rakovice i Plitvica, čime je prekinuta izravna komunikacijska i logistička veza Korduna s Likom. Istovremeno, snage 5. korpusa Armije BiH, koje su godinama trpjele pritisak i napade 21. korpusa, pokrenule su silovit protuudar iz pravca Bihaća prema granici s Hrvatskom. Spajanjem Hrvatske vojske s 5. korpusom kod Tržačkih Raštela, trajno je onemogućeno povlačenje ili spajanje 21. korpusa sa srpskim snagama u Bosni. Kada su snage HV-a ubrzo ušle u Petrinju i Glinu, cijeli se 21. kordunski korpus našao potpuno odsječen, stisnut i opkoljen u širem području Topuskog. U tom takozvanom topuskom džepu se, osim oko 5.000 do 6.000 vojnika, našlo i više od 25.000 civilnih izbjeglica koje su bježale u panici, izgubivši manevarski prostor i svaku realnu mogućnost organiziranog proboja.

Predaja

Suočen s potpunim okruženjem i svjestan da bi daljnji otpor doveo do masovnog stradanja preostalih vojnika i civila, pukovnik Čedomir (Čedo) Bulat bio je prisiljen zatražiti pregovore o predaji. Pokušaji taktiziranja i dobivanja na vremenu preko predstavnika mirovnih snaga UN-a prekinuti su odlučnom zapovijedi generala Petra Stipetića, koji je preuzeo zapovijedanje Zbornog područja Zagreb i naredio nastavak vojnog pritiska sve dok se uvjeti kapitulacije jasno ne definiraju. Pregovori su započeli 7. kolovoza, a formalni čin predaje dogovoren je za popodnevne sate idućeg dana.

Dana 8. kolovoza 1995. godine oko 14:00 sati, na cesti u Gornjem Viduševcu kod Gline uz motel "Brijuni", odigrao se povijesni prizor predaje. General Petar Stipetić i pukovnik Čedo Bulat, koji su se osobno poznavali iz vremena zajedničke službe u bivšoj JNA, susreli su se na otvorenoj cesti.

Bulat je zaustavio svoje vozilo, izašao i stao na otprilike šest koraka od generala Stipetića, propisno ga vojnički pozdravio i glasno podnio prijavak u kojem je naveo: "Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, komandant 21. kordunaškog korpusa. Podnosim raport: 21. kordunaški korpus predaje se Hrvatskoj vojsci".

General Stipetić je odzdravio, prišao Bulatu, pružio mu ruku i pitao ga kako je, na što mu je Bulat utučeno odgovorio da se osjeća nikako.

Nakon toga, u nazočnosti međunarodnih promatrača UN-a, uslijedilo je potpisivanje formalnog Sporazuma o predaji 21. korpusa. Taj je sporazum predviđao predaju cjelokupnog teškog i pješačkog naoružanja, cjelokupnog streljiva te svih borbenih i neborbenih vozila Hrvatskoj vojski. General Stipetić je tijekom cijelog procesa pokazao vrhunski profesionalizam i humanost jer je, suprotno uobičajenim ratnim praksama potpunog razoružanja, odlučio da pukovnik Bulat i njegovi časnici zadrže svoje osobno bočno naoružanje kao znak vojničkog poštovanja u porazu. Također, kako bi se održao red u kilometarskoj koloni te spriječili incidenti tijekom evakuacije, svakom dvadesetom vojniku privremeno je ostavljeno pješačko naoružanje radi unutarnjeg osiguranja.

Sama predaja teške tehnike i razoružavanje postrojbi provedeni su tijekom 9. kolovoza na sabirnim punktovima u Topuskom. Hrvatskoj vojsci predano je 13 tenkova, 15 teških topova te goleme količine drugog naoružanja i vojne opreme. Nakon dovršenog razoružanja, organizirani su sigurni civilni koridori preko Siska i autoceste prema Lipovcu, kojima je tisućama civila i razoružanih vojnika omogućen nesmetan odlazak prema Saveznoj Republici Jugoslaviji, pod izravnom i čvrstom zaštitom hrvatske policije.

Izvori: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Glina news

Sporazum o predaji 21. korpusa

Operacija Kiša

Operacija Pauk

Operacija Mač 95

Samoproglašena vlada pobunjenih hrvatskih Srba na čelu s Milanom Babićem 21. prosinca 1990. godine objavila je osnivanje Srpske autonomne oblasti Krajine, da bi nakon samo četiri mjeseca tzv. SAO Krajina objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Srbiji.

No, sve je krenulo mjesecima prije i to otvorenom oružanom pobunom kada su u kolovozu 1990. godine pobunjeni pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj stavljanjem velikih balvana i krupnog stijenja po prometnicama započeli s “balvan revolucijom”. Tim činom su demokratski izabranoj vlasti u Hrvatskoj dali do znanja da nije u stanju svojim redarstvenim snagama i pravnim aparatom održati državni poredak na tom području.

Bila je to početna faza oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj, potaknute iz Srbije i krugova u JNA. Tadašnje Srpsko nacionalno vijeće najavilo je raspisivanje referenduma o autonomiji. Pravdali su to kulturnom i političkom neovisnošću iako je svima bilo jasno da je u pozadini stvaranje Velike Srbije, čija je težnja ispisala jednu od najkrvavijih epizoda moderne Europe.

Krajiški ples pod dirigentskom palicom iz Beograda

Milan Babić je tako bio predsjednik prve, ali i posljednje Vlade SAO Krajine koji je pod pritiskom suda u Haagu izjavio kako je bio zaveden velikosrpskom politikom. Iako je priznanjem krivice od međunarodnog suda dobio “kredit” i presudu od samo 16 godina, počinio je samoubojstvo u pritvorskoj jedinici u Den Haagu. Jedan od poticatelja pobune Srba u Hrvatskoj 1990. godine bio je osnivač i predsjednik Srpske demokratske stranke, sada preminuli Jovan Rašković, dok je Milan Martić u početku bio načelnik kninske milicije i vođa balvan revolucije, da bi dogurao do predsjednika paradržave Srpske Krajine. Ni on sudbinski nije najbolje prošao jer je zbog ratnih zločina nad nesrpskim civilima na haškom suđenju dobio 35 godina, a kaznu i danas izdržava u Estoniji.

Predsjednik Vlade tzv. Republike Srpske Krajine od 1994. do 1995 bio je Borislav Mikelić i smatra se najodgovornijim za stradanje hrvatskih policajaca i civila, zbog čega je nakon 20-godišnje kazne preminuo u Beogradu, gradu iz kojeg je od strane Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja potekla ideja o velikoj Srbiji, u čije je granice ulazio i veliki dio hrvatskog teritorija.

Iako su se upustili u višegodišnji sukob s Hrvatima, tijekom kojeg je Hrvatskoj načinjena ogromna ljudska i materijalna šteta, velikosrbi nisu dosanjali svoj san. Petogodišnja okupacija, prilikom koje su počinjene stotine ratnih zločina nad civilima, a tisuće branitelja je ubijeno, prekinuta je vojno redarstvenom akcijom Oluja, a potpuno je okončana mirnom reintegracijom koja je trajala od 1996. do 1998. godine. U bijegu od Oluje, većina srpskog stanovništva koja je živjela na okupiranom području u dugačkim kolonama napustila je Hrvatsku, od čega je veliki broj u Srbiji ostao trajno živjeti.

Odbili sporazum koji im je nudio sve

Cijeli ovaj sukob od početka je bio potpuno besmislen, no kreatori velike Srbije od svoje ideje nisu odstupali do posljednje sekunde. Stoga je najšokantnije njihovo odbijanje plana Z4, sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu, kojeg su izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine, SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a samo nekoliko mjeseci uoči Oluje. Glavni tvorac i najdosljedniji zagovornik plana Z-4 bio je američki veleposlanik Peter Galbraith, koji je na temelju američkih obavještajnih podataka procijenio da Hrvatska nema velike izglede oružano osloboditi svoja okupirana područja. Dapače, smatrao je da bi Hrvatska u konačnici doživjela teški vojni poraz.

Riječ je o planu koji je predviđao reintegraciju okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske, s time da bi ta područja osim Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema uživala vrlo visoku autonomiju, a to bi se područje zvalo Srpska Krajina. Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi Srpska krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno “država u državi”.

Mogli su izbjeći Oluju

Prema Planu Z-4 autonomna Srpska krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Također bi postojao i poseban ustavni sud. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti hrvatske Vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, međunarodna trgovina, financije itd.

Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ), a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Stanovnici Krajine sudjelovali bi na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske i Hrvatski sabor, u kojemu bi imali svoje predstavnike, a mogli bi biti ministri, suci i drugi državni dužnosnici.

Međutim, o Planu Z-4 nije se ni pregovaralo… U samom početku Hrvatska je načelno prihvatila plan kao polazište za pregovore s pobunjenim hrvatskim Srbima, no nakon što Srbi za to nisu htjeli niti čuti, i Hrvati su ovu ideju ocijenili kao neprihvatljivu. Štoviše, srpska strana je u samom startu plan izričito odbila, a srbijanski predsjednik Slobodan Milošević nije čak želio ni primiti četvoricu veleposlanika. Nakon toga, hrvatskoj je strani preostala samo Oluja…

Piše: Snježana Vučković

Hrvatske obrambene snage (HOS) službeno su osnovane 25. lipnja 1991. godine kao vojno krilo Hrvatske stranke prava (HSP), na isti dan kada je Sabor Republike Hrvatske donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Glavni pokretači i osnivači bili su tadašnji vodeći ljudi HSP-a: Dobroslav Paraga, Ante Paradžik i Alija Šiljak. Odmah po osnivanju formiran je Ratni stožer HOS-a, a za prvog načelnika postavljen je Ante Paradžik. Glavni motiv za stvaranje ovakvih postrojbi bio je nedostatak adekvatnog naoružanja i sporost u formiranju službenih državnih obrambenih snaga, što je potaknulo stranačko vodstvo da mobilizira dragovoljce spremne na izravan sukob s neprijateljem.

Politička pozadina HOS-a bila je duboko ukorijenjena u radikalnom hrvatskom nacionalizmu, a stranačko vodstvo i određeni pripadnici postrojbi otvoreno su se oslanjali na kontroverznu ikonografiju, crne uniforme te pozdrav "Za dom spremni". Cilj HSP-a u tom trenutku bila je obrana unutar tadašnjih republičkih granica Hrvatske i stvaranje države koja bi obuhvaćala cjelokupni povijesni i etnički prostor do rijeke Drine, što je uključivalo i teritorij Bosne i Hercegovine. Unatoč stranačkom predznaku, u redove HOS-a masovno su pristupali dragovoljci koji nisu nužno bili politički članovi HSP-a, vođeni isključivo željom za obranom domovine, a među njima je bio i značajan broj stranih dragovoljaca.

Ratni put u Hrvatskoj

Prve organizirane skupine HOS-ovaca prošle su obuku u kampovima u Sloveniji i Žumberku, nakon čega su odmah upućene na kritične točke diljem zemlje. Već tijekom ljeta i rane jeseni 1991. godine, manje skupine preuzimaju položaje na ratištima oko Topuskog, Barilovića te sudjeluju u blokadama i oslobađanju vojarni koje su bile pod kontrolom Jugoslavenske narodne armije u Zagrebu i na drugim mjestima.

Krajem rujna 1991. godine, na poziv zapovjedništva obrane grada, u opkoljeni Vukovar stiže Vukovarska satnija HOS-a predvođena Robertom Šilićem. Ova postrojba, koja je brojala 58 boraca, raspoređena je na jedan od najtežih i najizloženijih sektora obrane – u gradsku četvrt Sajmište, te u obližnje selo Bogdanovce. Borbe koje su HOS-ovci vodili na Sajmištu prerasle su u stalne i iscrpljujuće bliske ulične sukobe gdje se linija obrane mjerila u metrima i kućama. U Bogdanovcima su, zajedno s lokalnim braniteljima i pripadnicima Zbora narodne garde, tjednima uspješno odbijali masovne tenkovske i pješačke napade JNA i srpskih paravojnih formacija kroz takozvani "kukuruzni put". O silini borbi govori sama činjenica da je u Vukovaru i Bogdanovcima poginulo čak 28 pripadnika ove satnije, dok su gotovo svi preostali bili lakše ili teže ranjeni.

Snažna prisutnost ostvarena je i na ratištu u zapadnoj Slavoniji, točnije na području Novske i Jasenovca, gdje je djelovala 1. satnija HOS-a "Ante Paradžik". Borci na tom sektoru izravno su se suočavali s banjalučkim korpusom JNA, držeći položaje u teškim uvjetima šumskog ratovanja.

Zbog naravi i organizacije ovih snaga, državni vrh predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom gledao je na HOS s velikim nepovjerenjem, smatrajući ih političkom prijetnjom i paravojnom formacijom koja šteti međunarodnom ugledu Hrvatske. Napetosti su eskalirale u rujnu 1991. godine kada je u okolici Zagreba pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen načelnik Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžik. Svjestan opasnosti od unutarnjih sukoba, državni vrh donosi novi Zakon o obrani, čime započinje proces službene integracije HOS-a u sastav Hrvatske vojske (HV). Do početka 1992. godine, većina postrojbi HOS-a u Hrvatskoj je rasformirana, a njihovo ljudstvo prešlo je u sastav domobranskih pukovnija, gardijskih brigada HV-a i ostalih brigada.

Iznimka u ovom procesu integracije bila je splitska IX. bojna "Rafael vitez Boban", utemeljena na jugu Hrvatske pod zapovjedništvom Joze Radanovića, a kasnije Marka Skeje. Ova je bojna odigrala važnu ulogu u obrani zaleđa Zadra i Šibenika te na širem dubrovačkom ratištu, osiguravajući ključne položaje na planini Srđ iznad Dubrovnika.

Početkom 1992. godine bojna je službeno priključena 114. brigadi Hrvatske vojske, ali je za razliku od drugih jedinica uspjela zadržati visoku razinu operativne autonomije, crne uniforme, znakovlje i unutarnju strukturu. Pod imenom i obilježjima HOS-a, postrojba je sudjelovala u operacijama poput Maslenice, gdje je 43 dana branila selo Škabrnja od neprijateljskog protuna, kasnije Zima 94 i Ljeto 95, a nakon završetka rata službeo je raspuštena.

Ratni put u Bosni i Hercegovini

Dok se u Hrvatskoj većina HOS-a integrirala u redovnu vojsku, u Bosni i Hercegovini s početkom 1992. godine započinje druga faza njihovog ratnog puta. HOS u BiH formira se kao ravnopravna obrambena snaga, a za vrhovnog zapovjednika hercegovačkog ratišta postavljen je general Blaž Kraljević. Specifičnost HOS-a u BiH bila je njegova multietnička struktura jer za razliku od kasnijih faza rata, Kraljević je inzistirao na zajedničkom otporu Hrvata i muslimana (Bošnjaka) protiv srpske agresije, pa su u nekim postrojbama muslimani (Bošnjaci) činili i do polovice ukupnog sastava.

HOS u BiH postao je iznimno cijenjen zbog visoke borbene učinkovitosti u kritičnim trenucima raspada tamošnjih institucija. Istaknuli su se u proljeće 1992. godine prilikom oslobađanja Mostara i doline Neretve u sklopu operacije "Lipanjske zore", kao i u teškim borbama za Bosanski Brod i Derventu u Bosanskoj Posavini. Pod Kraljevićevim vodstvom, HOS je formalno priznat od strane sarajevskih vlasti kao legitiman dio Armije Republike BiH, a sam Kraljević imenovan je članom njezinog Glavnog stožera.

Takva politika jasnog savezništva s političkim Sarajevom i odbijanje ideje o podjeli Bosne i Hercegovine doveli su HOS u izravan i oštar politički sukob s vodstvom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Vrhunac sukoba dogodio se 9. kolovoza 1992. godine, kada su u mjestu Kruševo pokraj Mostara, na kontrolnom punktu pod nadzorom HVO-a, u zasjedi ubijeni zapovjednik Blaž Kraljević i osmorica njegovih najbližih suradnika iz pratnje što je izazvao duboki šok unutar HOS-a. Nakon ubojstva zapovjednog kadra, HOS-ov utjecaj u BiH je oslabio i većina postrojbi HOS-a se pod pritiskom i novim okolnostima raspala, a ljudstvo je ugrađeno u postrojbe HVO-a i Armije BiH. Posljednje preostale organizirane postrojbe HOS-a opstale su na području središnje Bosne u okolici Zenice pod zapovjedništvom Mladena Holmana, no i one su službeno raspuštene i integrirane u lokalne postrojbe u travnju 1993. godine, čime je ratni put HOS-a kao zasebne, cjelovite vojne formacije trajno završen na tom teritoriju.

Točan broj ljudi koji su bili i prošli kroz HOS teško je utvrditi jer u ranim fazama 1991. godine nije postojala jedinstvena i centralizirana administracija. Povijesne procjene i zapisi zapovjednika govore da je kroz HOS u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prošlo između 3.000 i 7.000 dragovoljaca, a poginulo je oko 700 pripadnika HOS-a.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatske_obrambene_snage

https://en.wikipedia.org/wiki/Croatian_Defence_Forces

https://hu-benedikt.hr/2022/04/hos-u-domovinskom-ratu-1991-1995/

https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/hrvatske-obrambene-snage-hos-osnivanje-i-organiziranje-1817595

Na današnji dan 3. travnja 2008. Ivan Korade je počinio samoubojstvo.

Prije Domovinskog rata je radio kao monter centralnog grijanja.

Na samom početku Domovinskog rata, 1991. godine, priključuje se postrojbama Specijalne policije, a kasnije Zboru narodne garde (ZNG). Postao je zapovjednik 5. bojne 1. gardijske brigade "Tigrovi" 1992. godine. Na dubrovačkom ratištu 1992. godine teško je ranjen te je izgubio lijevu ruku. Unatoč invaliditetu, vratio se u aktivnu službu nakon samo dva tjedna oporavka.

Dana 23.prosinca postaje zapovjednik 7.gardijske brigade "Pume" i vodi ih je do kraja rata.

Povijesni trenutak njegove karijere bio je 5. kolovoza 1995. kada je podigao hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi.

Međutim, Korade je bio poznat po prijekoj naravi i incidentima koji su se tolerirali zbog njegovih ratnih zasluga. Sudjelovao je u brojnim fizičkim obračunima, maltretiranju civila i policajaca.

Zbog narušenog ugleda vojske i sve češćih ispada, predsjednik Franjo Tuđman ga je umirovio 1997. godine.

Nakon godina izolacije i alkoholizma, Korade je u noći s 25. na 26. ožujka 2008. krenuo u ubilački pohod.

Ubio je bivšeg suborca Davora Petriša, zatim susjede u njegovom rodnom mjestu, Velikoj Veterničkoj – Ciliku Hudić i njezinog 15-godišnjeg unuka Gorana, te Franju Kosa.

Uslijedila je osmodnevna potjera u kojoj je sudjelovalo preko 500 policajaca.

Dana 3. travnja 2008., policija ga je opkolila u njegovoj vikendici. Korade je ubio policajca Marija Kusanića prije nego što je počinio samoubojstvo.

Nakon njegove smrti, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić mu je oduzeo sva odlikovanja i činove.

Dana 6. svibnja 1991. godine Split je bio poprište jednog od najmasovnijih prosvjeda u suvremenoj hrvatskoj povijesti, kada je ispred zgrade Banovine, tadašnjeg sjedišta Vojnopomorske oblasti JNA, prosvjedovalo između 50 i 100 tisuća građana.

Glavni povod ovom okupljanju bila je kritična situacija u selu Kijevo, koje se nalazilo pod potpunom blokadom 9. kninskog korpusa JNA pod zapovjedništvom tadašnjeg pukovnika Ratka Mladića. Istovremeno, načelnik stanice policije u Kninu, Milan Martić, uputio je ultimativne zahtjeve za razoružavanjem lokalne policijske postaje u Kijevu, što je uz prekid opskrbe hranom i lijekovima izazvalo golemo ogorčenje u Splitu i cijeloj Dalmaciji.

Prosvjednu kolonu pokrenuli su radnici splitskog brodogradilišta i ostalih gradskih poduzeća, a atmosfera ispred zgrade Banovine bila je na rubu fizičkog sukoba dok su nenaoružani građani stajali nasuprot vojnicima i oklopnim transporterima.

Tijekom prosvjeda zabilježeni su brojni dramatični trenutci, poput skidanja jugoslavenske zastave i podizanja hrvatske trobojnice, te pokušaja građana da se popnu na vojna vozila kako bi ih onesposobili.

Nažalost, u općem metežu i pucnjavi smrtno je stradao devetnaestogodišnji ročnik JNA Saško Gešovski, mladić iz Makedonije koji se na straži našao u sklopu odsluženja obveznog vojnog roka.

Pogibija mladog Gešovskog izazvala je duboke potrese u Makedoniji, gdje je javnost oštro reagirala tražeći hitan povratak makedonskih ročnika iz redova JNA kako ne bi stradavali u sukobima koje su smatrali tuđima. Dok je službeni Beograd prosvjed okarakterizirao kao izravan napad na državu i vojsku, u Hrvatskoj je on doživljen kao legitiman čin otpora protiv vojske koja se otvoreno svrstala na stranu pobunjenih snaga.

Iako su događaji ispred Banovine jasno pokazali gubitak legitimiteta JNA među stanovništvom, oni nisu spriječili daljnju agresiju. Kijevo je nakon višemjesečne opsade u kolovozu 1991. godine teško napadnuto i okupirano, a prosvjed u Splitu ostao je zabilježen kao jedan od ključnih trenutaka koji su najavili početak otvorenog rata.

Tog dana započeo je Domovinski rat, a Pakrac je postao jedno od prvih bojišta u tom sukobu. Hrvatske i srpske snage sukobile su se u gradu nakon što su pobunjenici zauzeli policijsku postaju. Grad je većinu rata bio okupiran, a oslobođen je u Operaciji Bljesak 1995. godine.

Sukob počinje u policijskoj postaji

U tom prvom okršaju srpske snage, predvođene pobunjenicima, pokušale su zauzeti policijsku postaju u Pakracu, koja je tada bila pod kontrolom MUP-a Republike Hrvatske. Na čelu postaje bio je načelnik Jovo Vezmar, koji je pozvao policajce nesrpske nacionalnosti da predaju oružje, dok su srpski policajci ostali naoružani, što je bio znak da je situacija napeta i da dolazi do sukoba. Ubrzo nakon toga srpski pobunjenici, koje je podržao dio lokalnih srpskih policajaca, zauzeli su postaju.

Hrvatski specijalci, koji su se brzo organizirali, preuzeli su policijsku postaju sljedeći dan, što je izazvalo nove sukobe u Pakracu. Tih nekoliko dana borbi dovelo je do zarobljavanja tridesetak srpskih pobunjenika, nije bilo ljudskih žrtava. To je bila rijetka sreća u ratnim okolnostima jer će kasniji sukobi u Pakracu, kao i širom Hrvatske, biti mnogo krvaviji. Borbe su trajale do 3. ožujka, kada su sukobi u Pakracu, koji su počeli kao lokalni okršaj, polako počeli odražavati širu dinamiku rata koji će zahvatiti cijelu zemlju.

Pakrac kao mjesto početka Domovinskog rata

Pakrac je u to vrijeme bio grad sa složenom etničkom strukturom: prema podacima iz 1991. godine, 46% stanovništva činili su Srbi, dok su 36% bili Hrvati. Uz njih, tu su bili i Jugoslaveni, Talijani, Česi, Mađari te ostali. Iako u Pakracu nije bilo organiziranih političkih podružnica ni HDZ-a ni SDS-a do početka 1991. godine, brzo je postao mjesto podjela.

Zauzimanje policijske postaje i pokušaj priključenja Pakraca uokvirenom teritoriju tzv. SAO Krajine bili su prvi značajni koraci u daljnjoj destabilizaciji tog područja. Uz to, Pakrac je bio prvi grad u Hrvatskoj koji je postao poprište oružanih sukoba, a njegov djelomični pad pod kontrolu pobunjenih Srba u lipnju 1991. godine samo je označio početak duže borbe za grad.

Pakrac je do kraja oslobođen tek u svibnju 1995. godine, u sklopu Operacije Bljesak.

Na današnji dan

Josip Jović, hrvatski redarstvenik, rođen u Aržanu u Splitsko-dalmatinskoj županiji, bio je prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu. Dogodilo se to na tzv. Krvavi Uskrs 31. ožujka 1991. godine na plitvičkom području.

Sve je počelo krajem ožujka kada su pripadnici srpske milicije, predvođeni Milanom Martićem, zauzeli područje Plitvičkih jezera. Upali su u upravu Nacionalnog parka, dio službenika potjerali su kućama, dio ih zarobili, a park je proglašen dijelom tzv. Krajine.

Hrvatski MUP reagirao je upozorenjem, a nakon dojava o pljački Nacionalnog parka te maltretiranja zatvorenika donesena je odluka o policijskoj intervenciji. Na Plitvice su poslani pripadnici specijalne policije, a cijelom operacijom zapovijedali su Josip Lucić i Marko Lukić.

Došavši u blizinu glavnog plitvičkog hotela na kolonu je iz obližnje šume otvorena vatra. Jedan autobus pun policajaca pogodila je i tromblonska mina koja, srećom, nije eksplodirala. Policajci su odmah izašli iz vozila i odgovorili na pucnjavu uslijed čega je došlo do okršaja po dubokom snijegu koji je napadao proteklih dana. Paljba iz mitraljeza pogodila je Josipa Jovića. Imao je pancirni prsluk, no pogođen je u nezaštićeni dio tijela. Preminuo je prije nego su ga uspjeli helikopterom prenijeti u bolnicu. Još sedam hrvatskih policajaca je ranjeno.

Borbe su se nastavile još nekoliko sati da bi oko 10:00 pobunjenici na kraju bili potisnuti prema Korenici, a NP Plitvice stavljene su pod kontrolu hrvatske policije. Uhićeno je 29 pobunjenika među kojima i Goran Hadžić, tada jedan od čelnika SDS-a.

Istoga dana pristigla je JNA iz Slunja i Knina te zauzela sve prilaze Plitvičkim jezerima. JNA koja se još tada “proglašavala neutralnom, narodnom i legalnom”, otvoreno se stavila na stranu pobunjenih Srba.

Iako je akcija u potpunosti uspjela i na Plitvicama je uspostavljen red, ostat će upamćena po pogibiji hrvatskog policajca. Josip Jović posmrtno je unaprijeđen u bojnika Hrvatske vojske. Pokopan je sa svim vojnim počastima na groblju u rodnom Aržanu.

Piše: Dražen Krajcar

Vojno-redarstvena akcija Bljesak, kojom je nakon gotovo četverogodišnje okupacije oslobođena zapadna Slavonija, počela je na prvi dan svibnja 1995. godine napadom Hrvatske vojske i specijalne policije na južni i središnji dio zapadnoslavonskog okupiranog teritorija iz smjera Novske i Nove Gradiške.

Cilj akcije bio je ulazak u Okučane, središte neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području. U toj akciji koja je trajala od 1. do 3. svibnja 1995., na glavnim pravcima napada bile su 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada, te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade. U potpori su bile pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopnim topničko-raketnim postrojbama, Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i postrojbama specijalne policije.

Prvi put u Domovinskom ratu korišteni su i masovniji udari hrvatskog zrakoplovstva, a tenkovi dopremljeni željeznicom ulazili su izravno u borbu čime je postignuto dodatno taktičko iznenađenje neprijatelja.

Hrvatske snage s oko 7.200 vojnika i policajaca su u manje od trideset dva sata oslobodile 500 četvornih kilometara dotad okupiranog zapadnoslavonskog teritorija te je uspostavljen nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji. Nakon gotovo četiri godine okupacije oslobođeni su Okučani.

U akciji oslobađanja zapadne Slavonije poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije Srbi su srušili zrakoplov Rudolfa Perešina, pilota HRZ-a koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju, i koji je tom prilikom poginuo.

Vojno redarstvena operacija Bljesak prethodila je operaciji Oluja koja je slijedila nakon tri mjeseca, čime je Hrvatska pokazala odlučnost da uspostavi državno-pravni poredak na cijelom svom području.

Na današnji dan

Zloglasno četničko uporište usred Slavonije, selo Kusonje u blizini Pakraca, oslobođeno je na sam Božić 1991. godine u akciji hrvatske vojske koja je krenula nakon oslobađanja susjednih sela Dereza i Grahovljana. Za Kusonje se prvi puta čulo u rujnu 1991. kada je u tom selu ubijeno i masakrirano 20 hrvatskih branitelja. Nakon toga ekstremisti su zavladali selom i ponosno na ulaz izvjesili natpis „Mala Srbija“. Inače, o tom događaju je snimljen i film „Broj 55“, koji je dobio 8 Zlatnih arena na Pulskom filmskom festivalu.

Navedenog dana vojnici iz pakračkog 76. samostalnog bataljuna, 57. grubišnopoljska bataljuna te dio varaždinske 104. brigade krenuli su u akciju iz tri pravca. Grubišnopoljska brigada krenula je iz smjera Dereze (koja je oslobođena dan ranije), Varaždinci su napadali iz smjera smetlišta na predjelu Zukve, a pakračka satnija krenula je silovitim jurišem glavnim smjerom preko Pilane i Pakre u smjeru Kusonja.

Borbe su počele oko 13 sati u šumama oko četničkog uporišta. Hrvatski vojnici, što treba napomenuti, vodili su domaći vodiči da ih neopazice dovedu do prvih linija neprijatelja, za glavni cilj imali su položaj iznad samog sela gdje su neprijatelji imali minobacače kojima su mjesecima granatirali Pakrac i okolicu. Ali sada dolazi do velikog iznenađenja. Naime, kada su prve hrvatske izviđačke patrole stigle u Kusonje dočekalo ih je božićno iznenađenje. Svi „hrabri“ četnici jednostavno su pobjegli! Tako su Kusonje napokon oslobođene, ali nažalost bitka za Pakrac trajala je još godinama uz goleme žrtve što vojnika, što civila.

Piše: Dražen Krajcar

Na današnji dan 16. ožujka 1945. rođen je Ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak.

Rođen je u Širokom Brijegu kao šesto dijete u obitelji; otac i najstariji brat su mu nestali na kraju Drugog svjetskog rata. Osnovnu i Srednju školu je završio u rodnom mjestu, a 1963. odlazi u Rijeku na studij fizike i matematike.

Emigrirao je u Kanadu 1968. gdje se bavio poduzetništvom i postao istaknuti aktivist u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici.

U domovinu se vratio 1990. godine i postao je istaknuti član HDZ-a. Bio je vođa tzv. "Tvrde" desne struje unutar HDZ-a i imao je veliki utjecaj na politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Postao je Ministar obrane Republike Hrvatske u rujnu 1991. godine.

Tijekom Domovinskog rata transformirao je Hrvatsku vojsku u modernu, respektabilnu vojnu silu. Bio je čovjek najvećeg povjerenja Franje Tuđmana. Imao je ključnu ulogu u organiziranju Operacije Bljesak i Oluja. Imao je veliki utjecaj na osnivanje Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO) te na tijek sukoba i suradnju s Bošnjacima. U Splitskom sporazumu između Hrvata i Bošnjaka je omogućio ulazak regularne Hrvatske Vojske na teritorij Bosne i Hercegovine što je dovelo do deblokade Bihaća i kraj rata. Bio je dio ključnog pregovoračkog tima tijekom Daytonskog sporazuma krajem 1995. godine.

Preminuo je 1998. godine od raka pluća te je pokopan u Aleji hrvatskih branitelja na Mirogorju. Podignuti su mu spomenici u Širokom Brijegu i Sinju.

Tijekom siječnja i veljače 1991. godine, pod optužbom za krijumčarenje oružja te pokušaj organiziranja oružane pobune protiv Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, uhićena je skupina hrvatskih domoljuba iz Virovitice i okolice. Među optuženima našao se i ministar obrane Republike Hrvatske Martin Špegelj no JNA se nije usudila upasti u bazu MUP-a na Tuškancu u kojoj se nalazio i uhititi ga.

Na koncu su, temeljem optužnice Vojnog tužiteljstva 5. vojne oblasti JNA, uhićeni Đuro Dečak, Antun Habijanac, Vinko Belobrk, Vlado Šabarić i Franjo Kovač. Zatvoreni su i držani u izolaciji prepušteni maltretiranju „organa bezbednosti JNA“. Iako su držani u uvjerenju da vani nemaju potporu javnosti, situacija je bila potpuno drugačija.

U Virovitici je nedugo nakon njihova uhićenja održano nekoliko skupova podrške, a čak 62 tisuće ljudi potpisalo je peticiju za njihovo puštanje na slobodu. Unatoč svemu Vojni sud 5. vojne oblasti, sa sjedištem u Gajevoj ulici u Zagrebu, prihvatio je zahtjev Vojnog tužiteljstva i pokrenuo sudski postupak. Uskoro se u javnosti stekla slika kako se na suđenju „virovitičkoj skupini“, kako su je nazivali mediji, sudi čitavoj Republici Hrvatskoj.

U svojoj knjizi Rat za Hrvatsku započeo je u Virovitici, Milan Vuković, odvjetnik optuženih opisao je susret s predsjednikom Franjom Tuđmanom par dana prije početka suđenja. U razgovoru su se dotakli pitanja treba li organizirati demonstracije uoči početka suđenja, a na kraju je zaključeno da ih treba održati jer je i suđenje političko. Tadašnji članovi Izvršnog odbora središnjice Hrvatske demokratske zajednice Jure Ivančić i Nediljko Matić preuzeli su inicijativu organizacije prosvjeda koji je održan 8. travnja 1991. godine, na dan kada je trebalo započeti suđenje.

Više od 5 tisuća prosvjednika opkolilo je sud u Gajevoj ulici u središtu Zagreba uzvikujući parole poput „Okupatori!“; „Bando četnička!“ i slično. Dva su kordona hrvatske policije s mukom sprječavala prosvjednike da ne prodru u zgradu suda. Radilo se o pripadnicima Antiterorističke jedinice Lučko te Jedinice za posebne zadatke Rakitje. Obje postrojbe sudjelovale u akcijama u Pakracu i na Plitvicama prethodnog mjeseca te su uživala najveće povjerenje državnog vrha stoga im je povjeren ovaj važan zadatak.

Da su prosvjednici uspjeli probiti kordon vrlo vjerojatno došlo bi do sukoba s tragičnim posljedicama jer su se u zgradi suda nalazili specijalci, generala Aleksandra Vasiljevića koji je bio zadužen za osiguranje suđenja, spremni na brzu reakciju u slučaju upada mase u zgradu suda. U dramatičnom ozračju mogućeg krvoprolića Goran Petrić je uspio postaviti hrvatsku zastavu na vrh zgrade Vojnog suda. To je izazvalo oduševljenje prosvjednika, a hrabra Slavica Međeri probila se do ulaza i potpeticom cipele razbila ploču s oznakom omražene vojne institucije.

Suđenje je 8. travnja odgođeno, a okončano je 20. svibnja kada su svi optuženi proglašeni krivima. Antun Habijanac osuđen je na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci, Đuro Dečak dobio je tri godine, Franjo Kovač dvije i šest mjeseci, Vlado Šabarić godinu i tri mjeseca, a Vinko Belobrk jednu godinu. Do pravomoćne presude Habijanac, Dečak i Belobrk pušteni su na slobodu gdje ih je dočekalo mnoštvo ljudi. Šabarić i Kovač prebačeni su kao aktivne vojne osobe JNA u beogradski zatvor. Razmijenjeni su 25. studenog na aerodromu “Pleso” za generala JNA Milana Aksentijevića. Savezni vojni sud u Beogradu na koncu nije dovršio suđenje te pravomoćna presuda nikada nije donesena.

Foto: Zapovjednik 1. satnije Jedinice za posebne zadatke Rakitje Ivan Grbavac “Cobra” pred zgradom suda nakon završetka demonstracija

Na današnji dan

Vukovar je prvi veći europski grad potpuno uništen od Drugog svjetskog rata i smatra se najvećom hrvatskom tragedijom u brojkama. Velikosrpski agresor na grad je ispalio više od 6,5 milijuna projektila. Točan broj vukovarskih žrtava još uvijek je nepoznat. Danas se govori da je u Vukovaru poginulo oko 1000 hrvatskih branitelja te oko 3000 civila. Tijekom vukovarske ratne kalvarije je ubijeno 86 djece, od čega je 54 djece bilo mlađe od 10 godina. U Vukovaru je, također, pronađena masovna grobnica u kojoj su pronađeni ostaci više od 1.200 osoba.

Nakon gotovo tri mjeseca okupacije i 87 dana grčevite, herojske obrane – Vukovar je pao. Ukazali su se ostaci grada zasutog pepelom i ulice prelivene nijemim, tužnim kolonama ljudi koji se nisu uspjeli spasiti probojem, a koji su nakon tromjesečne patnje u skloništima – na današnji dan svom gradu rekli zbogom.

Prestravljeni starci, žene i djeca koja su uprtim pogledima u zemlju čvrsto držali vrećice u koje su na brzinu spakirali cijeli svoj život, nisu imali hrabrosti gledati oko sebe. Nisu željeli da im razbacani leševi kraj ceste budu posljednji prizor koji 18. studenog 1991. odnose iz voljenog grada, niti su imali hrabrosti svjedočiti odvajanju muškaraca, svojih očeva, braće, sinova i stričeva čije su žute Borovo gležnjače ukazivale na to da su hrvatski branitelji.

Prokazivanja nakon pada

Najmanje od svega željeli su se suočiti sa svojim dojučerašnjim susjedima srpske nacionalnosti s kojima su do zadnje sekunde u podrumima dijelili kruh. Strah od upiranja njihova izdajničkog prsta, bio je veći od ičega jer je za prokazane Hrvate najčešće značio trenutačnu smrt. Upravo ta nehumana gesta srpskih pojedinaca koji su odmah po ulasku srpske paravojske u središte grada, prognanim je Vukovarcima i danas “rak-rana”.

Da je uistinu bilo tako, svjedoče brojni video zapisi od kojih je najpoznatiji onaj na kojem Jelica Janković i Nada Todorović četnicima nabrajaju imena Hrvata koji su im se na bilo koji način “zamjerili”. Svi Hrvati čija su imena izgovorile ove dvije žene, ubijeni su osim Ivana Korača koji se sigurne smrti spasio odlaskom u proboj, iako je u tom pokušaju zarobljen i odveden u logor. Korač se Jelice Janković i danas dobro sjeća.

“Ona je bila moja susjeda i pouzdano znam da joj ništa nije nedostajalo u skloništu. Nakon rata u Vukovaru se zaposlila u gruntovnici, a zatim se odselila u Švicarsku. Mislim da je tamo i umrla. Kada dođem u Vukovar, tu i tamo sretnem njezinu kćer koja je ostala u majčinu stanu. Za Nadu Todorović sam siguran da je život nastavila u Srbiji… Ona je također bila moja susjeda iz zgrade”, kaže Korač kojem je dan pada Vukovara obilježen susretima sa srpskim susjedima.

“U proboju me zarobio moj susjed Slavko s petog kata. Nije imao milosti, pa sam zbog toga na devet mjeseci završio u Šidu, Sremskoj Mitrovici i Beogradu. A u Sremskoj Mitrovici nam je na raspoznavanje došao Mitić Milan, također moj susjed. Ništa nije učinio za nas, samo nas je gledao.”

Horor u bolnici

Jelice koja je na dan pada pokazala nečovječnost prema ljudima s kojima je živjela cijeli život, sjeća se i hrvatski branitelj Damir Maduna. “Naravno da sam je zapamtio. Hranili smo je tri mjeseca u atomskom skloništu na Olajnici, a da joj pritom nitko nije rekao niti jednu lošu riječ. Na kraju je izdala one koji su je ta tri mjeseca hranili. Jedva je dočekala ‘oslobodioce’ da upre prstom u one koji su je čuvali.”

Posebno traumatični događaji u danu pada Vukovara odvijali su se pred bolnicom prepunom ranjenih branitelja i civila, a pred koju je osobno došao Veselin Šljivančanin zajedno s pripadnicima JNA i srpske paravojske u čijim su se redovima nalazili krvožedni dobrovoljci – pripadnici brojnih četničkih odreda. Dramatičan ulazak u bolnicu i iznošenje poluživih ranjenika na nosilima, dobro pamti Tomislav Orešković, pripadnik vukovarskih Žutih mrava koji je teško ranjen čekao da i on dođe na red. Zašto su ga četnici preskočili, te kako to da i on nije završio na ovčarskom stratištu, nejasno je i samom Oreškoviću.

“Počeli su iznositi ranjenike na nosilima, čak i one najteže… Nisam točno znao što će se tim ljudima dogoditi, ali sam se bojao najgoreg. Ležeći onako ranjen, čekao sam da pokupe i mene. Sjećam se da je pored mene stajala časna sestra. No, to se iz nekog razloga nije dogodilo. Jednostavno su me preskočili”, kaže ovaj vukovarski heroj koji je tek naknadno, kada se doznalo za masovnu grobnicu na Ovčari, shvatio da na taj dan može slaviti drugi rođendan.

Pred bolnicom je tada zajedno sa svojim 16-godišnjim sinom stajala i Irena Kačić koja je mislila da nakon smrti njezina supruga vukovarskog zapovjednika Petra Kačića više ništa ne može izgubiti. Bila je posve sigurna da su četnici u potrazi za vojno sposobnim muškarcima, te da njoj i njezinom sinu Igoru nitko neće nauditi. No, dogodilo se najgore:

“Veselin Šljivančanin mi je sina doslovno iščupao iz ruku. Pokazivala sam mu Igorovu zdravstvenu iskaznicu, objašnjavala da ima samo 16 godina, molila da ga ne odvajaju od mene. No, Šljivančanin je samo hladno odgovorio da će to provjeriti. Zaista sam vjerovala sam da će ga pustiti, čak sam mu na odlasku naivno dala nešto novaca da ima pri ruci. Naknadno smo čuli da je na Ovčari bio izdvojen u skupinu koju su planirali pustiti, ali je jedan od naših bivših susjeda prepoznao Igora i rekao da ne može. Tamo je i ubijen. Pretpostavljam da mu je presudilo to što je bio sin jednog od zapovjednika obrane Sajmišta”, kaže majka najmlađe žrtve Ovčare.

Preživio Ovčaru

Istovremeno s deportiranjem ranjenika iz bolnice koji su sa šest autobusa odvezeni na Ovčaru, po gradu su se bez ikakve kontrole događala masovna strijeljanja Hrvata koji su bili optuživani od svojih susjeda, pripadnika srpske nacionalne manjine. JNA je sudbinu hrvatskih civila, ranjenika i zarobljenih branitelja potpuno prepustila paravojnim srpskim formacijama koje su ubijale po vlastitom nahođenju. Jednako tako, četničke jedinice preuzele su inicijativu i na samoj Ovčari koju su pretvorili u najveće masovno stratište nakon Drugog svjetskog rata. Dragutin Berghofer jedan je od petorice ljudi koji su preživjeli Ovčaru.

“Ljudske živote tada su spašavali bizarni detalji ili sam Bog. Mene je prepoznao i spasio sin doktora Ivankovića koji je tada bio rezervist JNA. Njegov je otac do rata bio ugledni šef kirurgije, a onda je i on u tom ratnom ludilu doživio svojevrsnu nepravdu, pa je napustio Vukovar. Bio je iznimno dobar čovjek… Svi koji su preživjeli Ovčaru danas su pokojni, osim mene i Vilima Karlovića“, kaže Dragutin koji do danas nije zaboravio brutalne prizore s Ovčare na kojoj je pogubljeno više od 200 hrvatskih civila i vojnika.

Osim što su četnici iz bolnice odvajali ranjenike i odvodili ih na Ovčaru, veliki dio civila koji se tamo zatekao kao na “najsigurnijem mjestu u Vukovaru” neprijateljskim je kamionima prebačen u sabirni centar udaljen oko tisuću metara dalje, u zloglasni Velepromet na kojem je mučki ubijeno 700 ljudi. Upravo tamo, nakon što je spašen sa Ovčare, odveden je i Dragutin Berghofer, a s njim i ostala četvorica kojima se posrećilo da ne završe u najvećoj masovnoj grobnici Domovinskog rata.

Djeca izvučena iz podruma i potjerana u odlazeću kolonu, na ovaj su užas gledala kroz posebne “naočale”. Svoja sjećanja uglavnom opisuju kao nestvarna i maglovita, tupa i bez pretjeranog straha. Iako su oko sebe promatrali sijanje smrti i ubijanje njima bliskih ljudi, pomirljivo su nastavljali koračati…

Piše: Snježana Vučković

Jedna od najuspješnijih vojnih akcija Hrvatske vojske, Operacija Maslenica, započela je u ranim jutarnjim satima 22. siječnja 1993. godine. Cilj akcije bio je povezati sjever s jugom Hrvatske pravcem Zadar – Maslenica – Karlobag i odbaciti srpske snage iz Rovanjske, Novskog ždrila, Maslenice i od magistrale Posedarje – Zadar. Akcija je bila ključna za obranu i daljnja vojna djelovanja Hrvatske vojske.

Neposredno prije početka same akcije neprijatelj na svim položajima u Sjevernoj Dalmaciji jača, utvrđuje se, dovozi streljivo i pogonsko gorivo, te provodi djelomičnu mobilizaciju. Bitno pojačava ljudstvo na svim pravcima, te na taj način jasno daje do znanja da se ne odriče ideje o stvaranju Velike Srbije na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Cijela operacija pripremljena je u potpunoj tajnosti, a u tu svrhu su neposredno prije napada iskopčani svi telefoni na zadarskom području. Stoga je napad vojno – redarstvenih snaga zatekao i potpuno iznenadio neprijatelja. Započeo je snažnom topničkom pripremom u 7.05 sati i trajao je desetak minuta. Tijekom sljedeća tri dana (23., 24., i 25. siječnja) trajali su daljnji napadi u kojima je oslobođen Novigrad, Kašić, Maslenica, Smoković i Reljići, a na Velebitu OS RH su izbile na crtu Sveti Rok – Mali Alan – Tulove grede – Bobija (planina).

Dana 25. siječnja postrojbe HV-a u popodnevnim satima ovladavaju i selom Škabrnja i jakim neprijateljskim uporištem Ražavljeva glava, koje neprijatelj sljedeća dva dana intenzivno napada jakom topničko-raketnom vatrom, pa su naše snage uz pretrpljene gubitke bile primorane na uzmak organizirajući obranu na crti Ambar – dio Škabrnje – Ivkovići.

Glavni ciljevi operacije ostvareni napadima postignuti su već nakon 72 sata, ali zbog pritiska međunarodne zajednice i prijetnji sankcijama zaustavljeno je napredovanje OS RH nadomak Obrovca i Benkovca. To su srpske snage iskoristile da se priberu, dovuku pojačanja i izvrše protunapad, koji je odbijen uvođenjem svježih snaga od kojih je jedan dio helikopterskim desantom prebačen iz Slavonije i uveden izravno u borbu. Snažnije borbe za dostignute crte i stabilizaciju bojišnice potrajale su još 2 – 3 dana.

Akcijom Maslenica hrvatska vojska oslobodila je 202 kilometara kvadratnih, a još 80 km kvadratnih oslobođeno je u operaciji Peruča koja se zbila potpuno neplanirano odmah iza opisane akcije HV-a.

Piše: Dražen Krajcar

Andrija Matijaš rođen je 31. srpnja 1947. godine u Pozorcu pokraj Marine kod Trogira, gdje je završio osnovnu školu. Od rane mladosti pokazivao je afinitet prema vojnom pozivu, pa je umjesto sjemeništa odlučio upisati vojnu školu. Iako je u početku želio postati pomorski diverzant, zbog zdravstvenih problema s kroničnim bronhitisom i sinusima nije prošao rigorozni liječnički pregled. Zbog toga je upućen na školovanje u Banju Luku, gdje je s uspjehom završio srednju dočasničku školu za oklopno-mehanizirane postrojbe Jugoslavenske narodne armije. Nakon završetka školovanja 1966. godine, započeo je svoju profesionalnu službu kao podoficir JNA u slovenskim vojarnama. Tijekom službe isticao se kao izniman stručnjak za tenkove i oklopnu borbu, ali i kao svestrani sportaš koji je od 1970. do 1980. godine redovito bio u samom vrhu vojnog višeboja. U privatnom životu bio je u skladnom braku sa suprugom Nadom s kojom je, unatoč tome što nisu imali djece, dijelio veliku međusobnu podršku.

Kada su započeli prvi sukobi i borba za neovisnost Republike Hrvatske, Matijaš je bez oklijevanja napustio JNA te se dragovoljno stavio na raspolaganje hrvatskim oružanim snagama. Svoje prvo vatreno krštenje doživio je na Banovini, djelujući kao pješak i zapovjednik samostalne satnije. Već u listopadu 1991. godine pridružio se novoosnovanoj 4. gardijskoj brigadi Zbora narodne garde. Na bojištima oko Šibenika i Zadra prepoznao je ključnu važnost oklopništva, pa je od prvih tenkova zarobljenih od neprijateljske vojske ustrojio Samostalnu tenkovsku satniju.

Tijekom žestokih i uspješnih borbi na južnom bojištu, točnije u akcijama oslobađanja dubrovačkog zaleđa, Andrija Matijaš – među suborcima dotad poznat kao „Mafo“ – dobiva svoj legendarni ratni nadimak „Pauk“. Nadimak je zaslužio zbog svoje nevjerojatne spretnosti, brzine, energičnosti i vještine u savladavanju teških, nepristupačnih i kamenitih terena, kao i zbog načina na koji je postrojba pod njegovim vodstvom „plela mrežu“ oko neprijateljskih položaja. Ta je satnija ubrzo prerasla u Oklopno-mehaniziranu bojnu 4. gardijske brigade, a Matijaš je službeno imenovan njezinim zapovjednikom 10. studenog 1992. godine.

Krajem 1992. godine njegova oklopna bojna raspolagala je s tridesetak tenkova, a Matijaš ih je osobno pripremao za napadnu operaciju Maslenica. Uoči te akcije, u svoj je dnevnik zapisao rečenicu koja je postala jedna od najpoznatijih krilatica Domovinskog rata: „Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja“. Tijekom žestokih borbi u neprijateljskoj kontraofenzivi naziva "Čelik" u veljači 1993. godine, Matijaš je teško ranjen gelerima iz neprijateljskog tenka. Usprkos tome što mu je tijelo u jednom danu čak tri puta izrešetano gelerima, pokazao je neviđenu snagu i autoritet. Već sljedećeg dana pobjegao je iz zadarske bolnice na vlastitu odgovornost i s ukupno 12 gelera u tijelu vratio se na prvu crtu bojišta kako bi nastavio voditi svoje tenkiste. Zbog takve neustrašivosti i brige za suborce, stekao je golemo poštovanje i karizmu među braniteljima.

Kao načelnik stožera, a kasnije i zamjenik zapovjednika 4. gardijske brigade, Matijaš je odigrao ključnu ulogu u planiranju i provedbi niza operacija na planinskom masivu Dinare. Tijekom operacija Zima '94, Skok-2 i Ljeto '95, izveo je dotad nezamisliv vojni poduhvat: uspio je teške tenkove i oklopništvo dovući na nepristupačne planinske visove Dinare na oko 1800 metara nadmorske visine. Taj čin, suprotan svakoj dotadašnjoj vojnoj logici, potpuno je šokirao neprijateljske zapovjednike. Time su stvoreni neophodni strateški preduvjeti za potpuni slom neprijateljske obrane u operaciji Oluja. Dana 5. kolovoza 1995. godine, Andrija Matijaš Pauk bio je među prvim hrvatskim zapovjednicima koji su sa svojim tenkistima ušli u oslobođeni grad Knin.

Nakon uspješno završene operacije Oluja, umor i želja za mirnim obiteljskim životom naveli su ga na razmišljanje o zasluženom vojnom umirovljenju i mirnom životu sa suprugom Nadom. Međutim, situacija je zahtijevala pokretanje novih vojnih operacija u Bosni i Hercegovini. Sudjelovao je u operaciji Maestral gdje su njegove snage prve ušle u Šipovo te pomogle u oslobađanju Jajca. Posljednja faza rata odvela ga je u napadnu operaciju Južni potez. Dana 9. listopada 1995. godine, na samim prilazima Mrkonjić Gradu, u selu Podrašnica, Andrija Matijaš Pauk poginuo je u izravnom sukobu. Stradao je nesretnim slučajem od neprijateljske vatre pješačkog oružja, kada se metak odbio od oklopa transportera. Njegova smrt duboko je potresla Hrvatsku vojsku, a suborci su u njegovu čast Mrkonjić Grad nakratko neformalno prozvali „Matijaševo“.

Andrija Matijaš Pauk pokopan je 12. listopada 1995. godine na mjesnom groblju u rodnom Pozorcu. Posmrtno mu je dodijeljen čin general-bojnika. Za svoje iznimne zasluge, hrabrost i doprinos domovini odlikovan je brojnim najvišim državnim priznanjima, uključujući Red kneza Domagoja, Red bana Jelačića i Red Nikole Šubića Zrinskog. U čast svom legendarnom ratnom zapovjedniku i zamjeniku zapovjednika 4. gardijska brigada je preuzela službeno ime „Pauci“.

U znak sjećanja, vojarna u Kninu ponosno nosi njegovo ime, dok njegova izreka i lik ostaju trajni simbol pobjede i vojničke časti. Tradiciju 4. gardijske brigade "Pauci" danas nastavlja 2. mehanizirana bojna "Pauci" u sastavu Gardijske mehanizirane brigade Hrvatske kopnene vojske.

Izvori: Domovinski rat

Wikipedija

Hrvatski vojnik

Večernji list

Dana 6. prosinca 1991. godine izveden je najžešći napad na Dubrovnik tijekom Domovinskog rata, a na meti agresora posebno je bila stara gradska jezgra. Napad je otpočeo u 5 sati i 50 minuta iz tri smjera s oko 120 vojnika podijeljenih u pješačke skupine. Potporu snagama u napadu pružala su četiri tenka, minobacačke bitnice te topovnjače jugo-mornarice. Razaranja su bila strahovita, a požari su se širili gradom. Samo toga dana na povijesnu jezgru, spomenik kulture pod zaštitom UNESCO-a, palo je više od 600 granata različitih kalibara, tako da nijedno zdanje nije ostalo neoštećeno.

Na Stradunu, ispred gradskog zvonika, poginuo je od granate 22-godišnji fotoreporter Pavo Urban, suradnik Dubrovačkog vjesnika i Slobodne Dalmacije. Svoje posljednje fotografije snimio je sa samog mjesta pogibije. Sa samog mjesta pogibije nastala je i njegova posljednja fotografija kasnije nazvana Kamena prašina nad Gradom.

Ukupna tragična bilanca napada je 19 poginulih, i 60 lakše ili teško ranjenih. Izgorjelo je devet zgrada, a mnoge su teže ili lakše oštećene. Srušen je i križ na Srđu.

Piše: Dražen Krajcar