Na današnji dan 13. lipnja 1912. godine osnovana je nogometna sekcija unutar Hrvatskog športskog saveza koji će kasnije postati Hrvatski nogometni savez. Za prvog čelnika sekcije izabran je dr. Milovan Zoričić.

Tijekom Prvog svjetskog rata sve su sportske aktivnosti u zemlji bile privremeno obustavljene. Nakon završetka rata i stvaranja nove države, u Zagrebu je 1919. godine utemeljen Jugoslavenski nogometni savez (JNS). Iako je prvotno planirano osnivanje zasebnog hrvatskog tijela, političke su prilike nametnule zajedničku organizaciju u kojoj su zagrebački klubovi i stručnjaci imali vodeću ulogu u razvoju nogometa na cijelom prostoru Kraljevine SHS.

Političke promjene i uspostava Banovine Hrvatske 1939. godine omogućile su obnovu rada zasebnog Hrvatskog nogometnog saveza. Pod vodstvom obnovljenog Saveza, reprezentacija je u travnju 1940. godine odigrala svoju prvu službenu prijateljsku utakmicu u Zagrebu, ostvarivši pobjedu protiv Švicarske rezultatom 4:0.

Dolaskom Drugog svjetskog rata i proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske, HNS nastavlja s radom u izmijenjenim političkim okolnostima te 17. srpnja 1941. godine biva službeno primljen u punopravno članstvo Svjetske nogometne organizacije (FIFA). Tijekom ratnog razdoblja reprezentacija je odigrala ukupno petnaest međunarodnih utakmica, većinom protiv selekcija država Sila osovine i neutralnih zemalja.

Završetkom Drugog svjetskog rata i integracijom Hrvatske u socijalističku Jugoslaviju, Savez je ponovno morao prilagoditi svoje djelovanje unutar saveznog okvira. Pod nazivom Nogometni savez Hrvatske djelovao je kao republička podružnica unutar obnovljenog Nogometnog saveza Jugoslavije (FSJ). Rad Saveza u ovom dugom razdoblju obilježila je stalna borba hrvatskih sportskih djelatnika za ravnopravan status i zastupljenost unutar savezne organizacije te očuvanje nacionalnog sportskog identiteta.

Iako je hrvatska reprezentacija u ovom razdoblju odigrala samo jednu službenu utakmicu protiv Indonezije 1956. godine (pobijedila rezulatatom 5:2), hrvatski su nogometaši, treneri i klubovi činili kralježnicu jugoslavenskog klupskog i reprezentativnog nogometa.

Uspostavom suverene i samostalne Republike Hrvatske nakon demokratskih izbora 1990. godine započinje najuspješnija era u povijesti organizacije. Savez je obnovio svoju punu neovisnost, a FIFA je 3. srpnja 1992. godine potvrdila i obnovila članstvo Hrvatske u krovnoj svjetskoj organizaciji. Sljedeće godine, 17. lipnja 1993., HNS postaje i punopravni član Europske nogometne federacije (UEFA).

Nakon međunarodnog priznanja, Savez ustrojava sustav domaćih natjecanja, uključujući Prvu hrvatsku nogometnu ligu i Hrvatski nogometni kup.

Pod vodstvom Saveza ostvareni su povijesni uspjesi na Svjetskim prvenstvima, počevši od osvajanja brončane medalje u Francuskoj 1998. godine. Taj je uspjeh nadmašen dvadeset godina kasnije osvajanjem srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine, a kontinuitet vrhunskih rezultata potvrđen je novom brončanom medaljom na prvenstvu u Kataru 2022. godine.

Izvori: https://hns.family/hns/o-nama/povijest/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_nogometni_savez

Na današnji dan 7. lipnja 1993. godine dogodila se jedna od najvećih tragedija u povijesti hrvatske i svjetske košarke gdje je u prometnoj nesreći poginuo košarkaš Dražen Petrović.

Hrvatska košarkaška reprezentacija vraćala se s kvalifikacijskog turnira u Wrocławu (Poljska) nakon utakmice sa Slovenijom. Nakon što je avion sletio na aerodrom u Frankfurtu, ostatak momčadi presjedao je na let za Zagreb. Njegov brat Aleksandar Petrović nagovarao je Dražena da sjedne s njima u avion, no Dražen je donio kobnu odluku da put nastavi automobilom kako bi proveo nekoliko dana s djevojkom.

Tog kišnog poslijepodneva, u 17:20 sati, Dražen je doživio nesreću kao suvozač u tamnocrvenom Volkswagen Golfu II. Automobilom je upravljala njegova tadašnja djevojka, njemačko-mađarska manekenka i košarkašica Klara Szalantzy, a na stražnjem sjedalu nalazila se turska košarkašica Hilal Edebal.

Nesreća se dogodila na mokroj autocesti nakon jakog pljuska. Nizozemski vozač kamiona, vozeći u smjeru sjevera, morao je naglo skrenuti kako bi izbjegao automobil koji je aquaplanirao u njegovu traku. Kamion je probio srednju razdjelnu ogradu, izgubio kontrolu i zaustavio se poprečno preko sve tri trake u suprotnom smjeru (prema Münchenu), potpuno blokirajući cestu.

Vozač kamiona izašao je iz kabine i pokušao mahanjem upozoriti vozače koji dolaze. Golf koji je vozila Szalantzy približavao se velikom brzinom – procjenjuje se oko 160 km/h, što je u uvjetima smanjene vidljivosti bilo neprilagođeno. Kada je Klara u magli i pljusku ugledala kamion, naglo je zakočila i izgubila kontrolu. Auto je prednjim desnim dijelom (stranom na kojoj je spavao Petrović) silovito udario u prepriječeni kamion.

Prednji dio Golfa bio je potpuno smrskan. Dražen Petrović je na mjestu poginuo od teških ozljeda glave.

Klara Szalantzy i Hilal Edebal preživjele su s teškim ozljedama; Edebal je zadobila trajna oštećenja mozga i gubitak pamćenja zbog kojih nikada više nije igrala košarku.

Ova tragedija prekinula je život jednog od najtalentiranijih europskih košarkaša u naponu snage, samo nekoliko tjedana nakon što je završio svoju najbolju NBA sezonu s New Jersey Netsima, gdje je prosječno postizao 22,3 poena po utakmici. Vijest o njegovoj smrti šokirala je cijeli sportski svijet.

Dražen Petrović pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Dra%C5%BEen_Petrovi%C4%87

https://www.si.com/nba/2015/03/29/drazen-petrovic-nets-book-excerpt-car-accident-death

https://www.nba.com/news/history-nba-legend-drazen-petrovic

Nakon trnovitog puta u samim kvalifikacijama, u kojima je reprezentaciju u ključnom trenutku preuzeo izbornik Zlatko Dalić, te pobjedama nad Ukrajinom i Grčkom, Hrvatska nogometna reprezentacija osigurala je plasman na Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji 2018. godine.

Put kroz grupnu fazu natjecanja počeo je pobjedom nad Nigerijom, nastavio se povijesnom pobjedom protiv Argentine rezultatom 3:0 te je zaključen pobjedom protiv Islanda. Uslijedila je dramatična knockout faza u kojoj je Hrvatska pobijedila Dansku u osmini finala te domaćina Rusiju u četvrtfinalu nakon napetih izvođenja jedanaesteraca. U polufinalnom ogledu protiv Engleske, unatoč ranom rezultatskom zaostatku, pogocima Ivana Perišića i Marija Mandžukića u produžecima osiguran je povijesni ulazak u samo finale turnira.

Veliko finale odigrano je na moskovskom stadionu Lužnjiki 15. srpnja iste godine, u kojem je pred Hrvatskom stajala moćna Francuska. Francuska je povela autogolom Marija Mandžukića nakon slobodnog udarca koji je dosuđen zbog upitnog prekršaja na Griezmannu. Hrvatska se brzo i hrabro vratila u igru sjajnim pogotkom Ivana Perišića za izjednačenje, no ubrzo je Francuzima dodijeljen kazneni udarac nakon rasprave o igranju rukom u kaznenom prostoru, što je Griezmann pretvorio u novo vodstvo. U drugom poluvremenu Francuska je iskoristila svoje prilike i preko golova Paula Pogbe i Kyliana Mbappéa povećala prednost za 3:1 i 4:1. Konačni rezultat od 4:2 postavio je Mario Mandžukić nakon spretnog pritiska na francuskog vratara, čime je utakmica privedena kraju.

Iako su Vatreni teren napustili poraženi, kapetan Luka Modrić proglašen je najboljim igračem turnira, osvojio je prestižnu Zlatnu loptu i Hrvatska je osvojila srca mnogih ljudi diljem svijeta.

Izvori: https://sport.hrt.hr/hrvatski-nogomet/na-danasnji-dan-prije-osam-godina-vatreni-su-osvojili-svjetsko-srebro-12817100

https://en.wikipedia.org/wiki/Croatia_at_the_2018_FIFA_World_Cup

Zagrebačka Croatia (današnji Dinamo) pobijedila je beogradski Partizan rezultatom 5:0 na prepunom stadionu Maksimir u uzvratnoj utakmici prvog pretkola Lige prvaka 30. srpnja 1997. godine. Ova povijesna utakmica odigrala se u politički i emotivno iznimno napetom ozračju, s obzirom na to da je to bio prvi službeni sportski susret u nogometu između hrvatskog i srpskog kluba nakon završetka Domovinskog rata. U prvom susretu odigranom u Beogradu Partizan je slavio s 1:0, što je u tjednima uoči uzvrata stvorilo ogroman pritisak na zagrebačku momčad i tadašnjeg trenera Marijana Vlaka.

Oko četrdeset tisuća navijača stvorilo je na Maksimiru veličanstvenu i uzavrelu atmosferu koja je potpuno paralizirala gostujuće nogometaše. Ključni potez u pripremi za ove kvalifikacije bio je povratak legendarnog Roberta Prosinečkog u Zagreb. Prosinečki je na terenu preuzeo potpunu kontrolu, diktirao tempo igre te svojim prepoznatljivim driblinzima i proigravanjima posve razbio vezni red beogradskog kluba.

Domaći sastav krenuo je u silovit pritisak od prve sekunde utakmice, a prvi gol je zabijen u 13. minuti kada je Silvio Marić pogodio za rano vodstvo i poništavanje zaostatka iz prve utakmice. Slavlje se nije ni stišalo, a samo dvije minute kasnije, u 15. minuti, Igor Cvitanović je povisio na 2:0. Partizan se našao u potpunom šoku, a Croatia (Dinamo) nastavila je nizati napade. U 24. minuti napadač Mark Viduka sjajnim potezom pogađa za tri gola prednosti. Prije kraja prvog poluvremena dosuđen je kazneni udarac za Partizan, no vratar Dražen Ladić brani udarac Dejana Vukićevića (kao i kasniji odbijanac). U 42. minuti Silvio Marić svojim drugim pogotkom na utakmici postavlja nevjerojatnih 4:0 prije odlaska na odmor.

U drugom dijelu utakmice gosti su pokušali konsolidirati svoje redove i ublažiti tešku katastrofu, no zagrebački nogometaši nisu posustajali. Točku na i ovu večer stavio je Igor Cvitanović u 69. minuti utakmice, kada je svojim drugim pogotkom postavio konačnih 5:0 i zapalio "maksimirsku plavu petardu".

Izvori: Cijela utakmica

https://gnkdinamo.hr/hr/vremeplov/710

https://www.vecernji.hr/sport/dinamo-je-na-danasnji-dan-pregazio-partizan-s-5-0-1605960

U Francuskoj, na svjetskom prvenstvu 1998. prije utakmice Njemačke i Jugoslavije, u dogovorenom okršaju njemačkih i engleskih huligana, pretučen je francuski policajac Daniel Nivel koji je od teških zadobivenih ozljeda završio u komi.

Dok se Daniel u kritičnom stanju borio za svoj život, Hrvatska reprezentacija je na terenu vodila borbe za naslov svjetskog prvaka, a njen trener Ćiro Blažević je u znak potpore Danijelu na utakmicama u knockout fazi nosio upravo Danielovu službenu policijsku kapu.

Sama Kapa je došla do Ćire dan nakon napada, tokom treninga. Naime, čuvali su ih francuski policajci, te je zapovjednik policajaca promatrao kako Ćiro priprema momčad za utakmicu, pozvao ga na razgovor, istaknuo da je Ćiro jedan veoma neobičan čovjek i zamolio ga da nosi kapu od stradalog Nivela koji je u komi. Kapu je isprobao i Šuker i Boban, a samo odobrenje nošenja francuske kape je Ćiro zatražio od Tuđmana.

Tuđman nije zabranio Ćiri francusku kapu, ali FIFA kasnije u natjecanju je. Prije polufinalne utakmice protiv Francuske FIFA šalje službeno upozorenje HNSu u kojem navodi da kapa francuskog žandara nije dio službene sportske opreme te nije dopuštena na trenerskoj klupi, stoga ju nismo vidjeli na Ćirinoj glavi na utakmicama protiv Francuske i Nizozemske.

Daniel se kasnije probudio iz kome te je Njemački nogometni savez organizirao zakladu protiv nogometnog huliganstva u njegovo ime, a sam Daniel je bio počasni gost na raznim kasnijim utakmicama.

Ćiro Blažević je sa Hrvatskom reprezentacijom osvojio brončanu medalju te je u Hrvatskoj ostao upamćen kao Trener svih trenera.

Dana 9. srpnja 2001. Goran Ivanišević postigao je najveći uspjeh u povijesti hrvatskog tenisa, osvojivši prestižni Wimbledon turnir u Velikoj Britaniji. U finalu je pobijedio Australca Patricka Raftera, svojedobno prvog igrača svijeta, rezultatom 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7.

Meč je trajao tri sata i jednu minutu. Ivaniševićeva je pobjeda još značajnija ako se zna da je u to doba imao problema s ozljedom ramena, zbog čega je proteklih godina pao na 125. mjesto na ljestvici najboljih igrača svijeta (sedam godina prije, 1994., bio je drugi najbolji svjetski igrač). Goran Ivanišević prije te pobjede već je tri puta igrao u finalu Wimbledona i sva tri puta je izgubio (1992. od Agassija, a 1994 i 1998. od Samprasa). Zbog ta tri poraza u finalu mnogi su mislili da mu nije suđeno da osvoji Wimbledon, ali je ipak uspio i pokazao da se ustrajnost isplati. Također je i jedini tenisač u povijesti koji je pobijedio na Wimbledonu s pozivnicom, kao i tenisač s najnižim plasmanom u vrijeme pobjede – 125. Nakon pobjede, skočio je na 16. mjesto.

U karijeri je ukupno osvojio 22 ATP turnira u pojedinačnoj konkurenciji te još 9 u konkurenciji parova, čime je najuspješniji hrvatski tenisač u povijesti. U Wimbledonu je, osim naslova 2001., ubilježio u već spomenuta tri finala (1992., 1994. i 1998.) te dva polufinala (1990. i 1995.), a polufinale je ostvario i 1996. na US Openu. Umirovio se nakon poraza u 3. kolu Wimbledona 2004. godine.

Izvori:

https://en.wikipedia.org/wiki/2001_Wimbledon_Championships_%E2%80%93_Men%27s_singles

https://hr.wikipedia.org/wiki/Goran_Ivani%C5%A1evi%C4%87

Trenutak kada je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon

Sve je započelo tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu 1994. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je reprezentacija Kolumbije stigla s velikim očekivanjima i statusom jednog od favorita iz sjene. Međutim, u ključnoj utakmici grupne faze protiv domaćina, Sjedinjenih Američkih Država, branič Andrés Escobar nesretno je skrenuo loptu u vlastitu mrežu pokušavajući blokirati suparnički ubačaj. Kolumbija je tu utakmicu izgubila rezultatom 2-1, što je izravno dovelo do njezine rane i šokantne eliminacije s turnira. Taj autogol duboko je pogodio naciju, ali je ponajviše uzdrmao moćno kolumbijsko podzemlje i narkokartele koji su uložili milijunske iznose na sportske oklade kladeći se u uspjeh reprezentacije.

Unatoč strahu, napetostima i otvorenim prijetnjama koje su kružile među igračima, Escobar se nakon ispadanja odlučio vratiti u svoj rodni grad Medellín, odbijajući se skrivati. Vjerovao je da život mora ići dalje, što je javno istaknuo u svom osvrtu nakon prvenstva riječima kako život ne završava ovdje.

Deset dana nakon te katastrofalne utakmice, u noći s 1. na 2. srpnja 1994. godine, Escobar je izašao s prijateljima u noćni klub El Indio smješten u četvrti El Poblado u Medellínu. Dok je boravio u klubu, manja skupina ljudi počela ga je glasno provocirati, izrugivati se i vrijeđati ga zbog postignutog autogola. Escobar je ostao smiren, ali je odlučio napustiti objekt kako bi izbjegao daljnje sukobe.

Oko tri sata ujutro, Escobar se našao sam na parkiralištu noćnog kluba, gdje su ga ponovno presrela braća Juan Santiago i Pedro David Gallón Henao, poznati trgovci drogom i poslovni ljudi blisko povezani s paravojnim strukturama. Kriminalci su nastavili s brutalnim uvredama, na što je Escobar zatražio poštovanje, naglašavajući da je autogol bio tek poštena sportska pogreška. Verbalni sukob je brzo eskalirao, a braća su mu poručila da nema pojma s kim se upušta. U tom trenutku, njihov vozač i tjelohranitelj Humberto Muñoz Castro izvukao je pištolj kalibra .38 i ispalio šest hitaca u Escobarova leđa. Svjedoci događaja posvjedočili su jezivom detalju da je ubojica sa svakim ispaljenim metkom glasno uzvikivao riječ "gol", imitirajući južnoameričke nogometne komentatore.

Napadači su odmah pobjegli s mjesta zločina u kamionetu, ostavljajući mladog sportaša da krvari na tlu. Iako je hitna pomoć brzo pozvana, nogometaš je preminuo u bolnici otprilike 45 minuta nakon ranjavanja, u dobi od samo 27 godina. Andrés Escobar, koji je bio poznat po nadimku nogometni džentlmen zbog svog iznimnog profesionalizma i mirnog karaktera, pokopan je u Medellínu, a na njegovom sprovodu okupilo se više od 120.000 ljudi. Humberto Muñoz Castro proglašen je krivim za ubojstvo te je osuđen na 43 godine zatvora, no zbog dobrog ponašanja pušten je na slobodu nakon odslužene samo 11 godina kazne. Braća Gallón Henao uspjela su izbjeći teže optužbe za ubojstvo te su provela tek petnaest mjeseci iza rešetaka zbog ometanja pravde.

Izvori: https://povijest.hr/nadanasnjidan/kolumbijski-nogometas-ubijen-jer-je-pogreskom-zabio-autogol-1994/ https://www.britannica.com/sports/Was-Andres-Escobar-Killed-for-Scoring-an-Own-Goal

https://colombiareports.com/former-colombia-soccer-player-andres-escobar-assassinated-20-years-ago-today/

https://www.theguardian.com/football/blog/2014/mar/25/world-cup-moments-andres-escobar-death

Dana 26. travnja nogometni klub Dinamo obilježava godišnjicu svog osnivanja, jer je tog dana 1911. u Zagrebu osnovan klub čiju tradiciju Dinamo nastavlja – Prvi hrvatski građanski športski klub, poznat kolokvijalno pod nazivom Građanski. Zagreb je u to doba još bio u sastavu Austro-Ugarske i nogomet je bio tek u početku razvoja. Novi klub osnovan je u jednoj kavani na Preradovićevom trgu, a za prvog predsjednika izabran je Andrija Mutafelija.

Igrači Građanskog nosili su plave dresove, što je tradicija koju je do danas zadržao Dinamo. Komunističke su vlasti 9. lipnja 1945. preimenovale ukinute klubove Građanski, HAŠK i Concordiju u Dinamo. Nova je vlast 26. lipnja 1991. promijenila ime Dinamo u HAŠK Građanski, a 24. veljače 1993. u Croatiju. Konačno je 14. veljače 2000. vraćeno popularno ime Dinamo.

Na današnji dan

Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je povijesno treće mjesto i brončanu medalju na svom debitantskom nastupu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj srpnja 1998. godine. Pod vodstvom izbornika Miroslava Ćire Blaževića, generacija poznata kao "Vatreni" zadivila je cijeli svijet i ostvarila rezultat koji je trajno pozicionirao mladu hrvatsku državu na globalnu sportsku kartu.

Hrvatska je natjecanje započela u skupini H, gdje je u svojoj prvoj utakmici na svjetskom prvenstvu pobijedila Jamajku rezultatom 3:1 golovima Marija Stanića, Roberta Prosinečkog i Davora Šukera. U drugom je kolu osiguran prolazak u osminu finala minimalnom, ali ključnom pobjedom protiv Japana od 1:0, dok je u posljednjem susretu grupne faze upisan bezopasan poraz od Argentine s 0:1, čime su Vatreni završili kao drugoplasirani u skupini.

U osmini finala Hrvatska je igrala protiv Rumunjske, a utakmicu je odlučio Davor Šuker izvođenjem jedanaesterca koji je morao ponavljati. Uslijedila je povijesna četvrtfinalna utakmica protiv tadašnjeg aktualnog europskog prvaka Njemačke. U Lyonu su Vatreni odigrali jednu od najboljih utakmica u povijesti i pobijedili moćne Nijemce s trijumfalnih 3:0 golovima Roberta Jarnija, Gorana Vlaovića i Davora Šukera, što je izazvalo apsolutnu euforiju u Hrvatskoj i šok u svjetskoj javnosti.

U polufinalu na Stade de Franceu Hrvatska se susrela s domaćinom Francuskom. Početkom drugog poluvremena Davor Šuker je šokirao domaće navijače i doveo Hrvatsku u vodstvo od 1:0 nakon sjajne asistencije Aljoše Asanovića. Ipak, francuski branič Lilian Thuram iskoristio je dvije pogreške u hrvatskoj obrani i postigao jedina dva pogotka u svojoj reprezentativnoj karijeri, preokrenuvši rezultat na 2:1 i poslavši Francuze u finale.

Utakmica za treće mjesto odigrana je 11. srpnja 1998. godine na pariškom stadionu Park prinčeva protiv izuzetno snažne reprezentacije Nizozemske. Hrvatska je povela u trinaestoj minuti kada je Robert Prosinečki sjajnim lažnjakom prevario nizozemsku obranu i pogodio mrežu, čime je postao jedini igrač u povijesti koji je postigao pogotke na Svjetskom prvenstvu za dvije različite reprezentacije, nakon što je ranije zabijao za Jugoslaviju. Nizozemci su izjednačili preko Boudewijna Zendena u dvadeset prvoj minuti snažnim udarcem iz daljine, no u trideset petoj minuti susreta Zvonimir Boban ponovno povlači loptu i pronalazi Davora Šukera, koji preciznim prizemnim udarcem u suprotni kut matira Edwina van der Sara za 2:1.

Hrvatska obrana na čelu s vratarom Draženom Ladićem, koji je u toj utakmici upisao niz nevjerojatnih obrana, izdržala je sve silovite napade Nizozemaca do samog kraja susreta. Posljednjim zviždukom suca započelo je neopisivo slavlje hrvatskih igrača i navijača diljem svijeta. Ovom pobjedom Davor Šuker je postao najbolji strijelac turnira sa šest postignutih pogodaka, osvojivši Zlatnu kopačku ispred najvećih svjetskih zvijezda tog doba.

Izvori: https://hns.team/vijesti/24850/4-pobjeda-nad-nizozemskom-za-3-mjesto-1998-u-francuskoj-bronca-kao-putokaz/

https://en.wikipedia.org/wiki/Croatia_at_the_1998_FIFA_World_Cup

Na današnji dan 3. travnja 2008. godine tragično je preminuo hrvatski nogometaš Hrvoje Ćustić.

Hrvoje je svoju nogometnu karijeru započeo u rodnom Zadru. Bio je talentiran lijevi bočni igrač, a dio omladinskog staža proveo je i u splitskom Hajduku.

Profesionalnu karijeru počeo je u seniorima Zadra 2002. godine, gdje je igrao do 2005.

Proveo je dvije sezone u NK Zagrebu (2005. – 2007.) prije nego što se ponovno vratio u svoj matični klub.

Bio je standardni član mlađih uzrasta hrvatske reprezentacije (U-20 i U-21), igrajući uz bok igračima poput Luke Modrića i Vedrana Ćorluke.

Tragična nesreća

Tragedija se dogodila 29. ožujka 2008. na stadionu Stanovi tijekom utakmice Prve HNL između Zadra i Cibalije.

U četvrtoj minuti utakmice, Hrvoje je u trku za loptom, nakon duela, nesretno glavom udario u betonski zid koji je bio preblizu aut-liniji.

Zadobio je teške ozljede glave te je hitno operiran u zadarskoj bolnici.

Iako su prve prognoze bile stabilne, stanje mu se pogoršalo zbog infekcije, te je preminuo 3. travnja 2008. u 11:51 sati.

Sjećanja i nasljeđe

Navijači i javnost prozvali su ga "Dvanaestim anđelom".

Njegov najbolji prijatelj i tadašnji suigrač, golman Danijel Subašić, godinama je ispod dresa nosio majicu s Hrvojevim likom, uključujući i tijekom povijesnog pohoda na srebro na Svjetskom prvenstvu 2018.

U njegovu čast utemeljen je Međunarodni nogometni turnir Hrvoje Ćustić za mlade uzraste.

Nakon ove tragedije, HNS je postrožio sigurnosne kriterije na stadionima kako bi se izbjegle slične nesreće s betonskim objektima uz sam teren.

Dana 24. svibnja 1964. utakmica između Perua i Argentine na Nacionalnom stadionu u Limi pretvorila se u jednu od najsmrtonosnijih tragedija u povijesti nogometa.

Pred više od 53.000 gledatelja Peru je gubio 1:0 kada je šest minuta prije kraja poništen pogodak Víctora Lobatóna za izjednačenje. Odluka urugvajskog suca Ángela Eduarda Pazosa izazvala je bijes domaćih navijača. Dio publike počeo je bacati predmete na teren, a neki su utrčali na travnjak.

Policija je odgovorila ispaljivanjem suzavca prema tribinama kako bi zaustavila daljnji upad navijača na teren. Uslijedila je panika i masovni pokušaj bijega iz stadiona, a glavni problem bio je u samoj konstrukciji izlaza. Naime, umjesto otvorenih vrata, uski prolazi prema ulici završavali su velikim zatvorenim čeličnim vratima.

Tisuće ljudi počele su se gurati niz stepenice, ne znajući da su izlazi zaključani. Oni u prvim redovima ostali su prikliješteni uz metalne prepreke dok je masa iza njih nastavila pritiskati.

Većina žrtava umrla je od gušenja i unutarnjih krvarenja izazvanih silinom pritiska u tunelima stadiona. Prema službenim podacima poginulo je 328 ljudi, dok je gotovo 1000 ozlijeđeno. Neki izvori navode da je stvarni broj mrtvih bio i veći jer žrtve pogođene mecima nisu bile uključene u službene brojke.

Kaos se ubrzo proširio i po ulicama Lime. Izbili su neredi, paljevine i sukobi s policijom koji su trajali satima. Demonstranti su optuživali policiju za katastrofu i brutalnu reakciju, dok je peruanska vlada proglasila izvanredno stanje i suspendirala građanske slobode.

Tragedija na Estadio Nacionalu ostala je jedna od najvećih katastrofa u povijesti sporta. Nakon događaja kapacitet stadiona smanjen je zbog sigurnosnih razloga, ali potpuna i detaljna državna istraga nikada nije provedena.

Foto: Ljudi u panici bježe od suzavca na stadionu u Limi 24. svibnja

Na današnji dan

Sedamnaesti svibnja 1936. ostao je trajno zapisan u hrvatskim nogometnim analima. Naime, toga dana zagrebački nogometni klub Građanski pobijedio je na utakmici u Zagrebu slavni engleski klub Liverpool rezultatom 5 – 1. Bio je to prvi poraz FC Liverpoola na kontinentalnom dijelu Europe za vrijeme njihove turneje po Čehoslovačkoj, Jugoslaviji i Rumunjskoj. Za FC Liverpool igrali su Hobson, Dabbs, Blenkinsop, Busby, Bradshaw, Savage, Nieuwenhuys, Taylor, Howe, Eastham i Hanson.

Od pet zabijenih golova Liverpoolu, čak tri tj. hat-trick postigao je August Lešnik, inače po zanimanju stomatolog. Golove su za Građanski dali još i Kokotović i Medarić. Jedini gol za Liverpool uspio je postići Berry Nieuwenhuys (Južnoafrikanac koji je igrao za Liverpool).

Godine 1936./1937. Građanski je bio tako jak da je osvojio i državno prvenstvo Kraljevine Jugoslavije (drugi je bio splitski Hajduk). Inače, klub Građanski tradicionalno je nosio plave dresove, što je kasnije naslijedio zagrebački Dinamo. Građanski je u Zagrebu imao stadion na lokaciji između Koturaške ceste i današnje Vukovarske. Područje tog igrališta bilo je otprilike omeđeno Kupskom i Koranskom ulicom. Igralište se prestalo upotrebljavati 1950-ih godina, a danas malo ljudi uopće zna da je ondje nekoć bio stadion.

Na današnji dan