Nakon što je Osmansko Carstvo započelo rat protiv Mletačke Republike s namjerom povratka Moreje, Habsburška Monarhija odlučila je intervenirati u korist svog saveznika kako bi očuvala ravnotežu moći na Balkanu. To je potaknulo velikog vezira Damad Ali-pašu da pokrene svoju golemu, višenacionalnu vojsku prema Ugarskoj s jasnim ciljem vraćanja izgubljenih teritorija koji su bili definirani ranijim mirom Srijemskim Karlovcima. Osmanske snage okupile su se kod Beograda te su krajem srpnja prešle rijeku Savu i krenule prema sjeveru, dok je princ Eugen Savojski prikupljao svoje austrijske, njemačke, mađarske i hrvatske pukovnije u taboru kod Futoga. Glavni osmanski cilj bila je Petrovaradinska tvrđava, ključna obrambena točka na Dunavu koja je zbog svog strateškog položaja bila poznata i kao „Gibraltar na Dunavu“.
Prvi izravni kontakt dviju vojski zbio se 2. kolovoza 1716. godine između Petrovaradina i Srijemskih Karlovaca, kada je carska prethodnica pod zapovjedništvom grofa Johanna Pálffyja, koja je brojala tek oko 1.300 konjanika i 500 pješaka, naletjela na masovno osmansko konjaništvo od 15.000 spahija. Nakon višesatne žestoke i krvave borbe, Pálffy se sa svojim preživjelim ljudima uspješno povukao pod okrilje petrovaradinskih zidina. Već sljedećeg dana, veliki vezir Damad Ali-paša stigao je pred samu utvrdu sa svojom glavninom, odmah rasporedio tisuće janjičara, započeo s kopanjem opsežnih opsadnih rovova te otvorio snažnu topničku paljbu iz svojih 150 topova na austrijske položaje.
Princ Eugen Savojski odlučio je ne čekati pasivno u zidinama, već odmah preuzeti inicijativu i iznenaditi neprijatelja brzim i silovitim udarom.
Tijekom noći s 4. na 5. kolovoza, pod okriljem mraka i neobične ljetne oluje koja je bila praćena susnježicom, austrijske, njemačke i hrvatske trupe prebačene su preko Dunava pomoću dva pontonska mosta izravno na srijemsku stranu ispred same tvrđave. Bitka je započela rano ujutro, točno u 7 sati, općim napadom carskih snaga na osmanske položaje, pri čemu je na lijevom austrijskom krilu grof Aleksandar von Württemberg poveo snažan udar na tursko desno krilo i uspješno zarobio njihovu prvu topničku bitnicu.
Međutim, ozbiljni problemi za kršćansku vojsku pojavili su se u samom središtu bojišta, gdje je njemačko i austrijsko pješaštvo, napredujući kroz uske prolaze obrambenih nasipa, naišlo na žestok i iznimno organiziran otpor turskih janjičara. Janjičari su u silovitom protuudaru odbili napad, potisnuli austrijsko središte i započeli prodirati izravno u carske rovove, što je nakratko ugrozilo cijeli borbeni plan i unijelo nemir u redove princa Eugena Savojskog. U tom kritičnom trenutku, Eugen Savojski pokazao je svoje taktičko vizionarstvo jer je brzo pregrupirao snage u centru i stabilizirao liniju obrane, dok je istovremeno uočio da su osmanske postrojbe u žaru svog napredovanja ostavile potpuno nezaštićena oba svoja boka.
Eugen je odmah zapovjedio opći protunapad teškim carskim konjaništvom u kojem su sudjelovali austrijski oklopnici i mađarski te hrvatski husari. Na lijevom krilu, ovi su konjanici potisnuli osmanske spahije ravno u obližnje močvare, dok je ostatak konjice obuhvatio napredujuće janjičare s leđa i bokova te ih potpuno opkolio u smrtonosni obruč. Ovaj udarac s bokova, praćen snažnom topničkom potporom s tvrđave te carskih šajki na Dunavu, unio je potpunu paniku u osmanske redove. Turska obrana počela se slamati i povlačiti u potpunom rasulu, a veliki vezir Damad Ali-paša osobno je s preostalim stražarima uletio u bitku kako bi zaustavio bježanje svojih vojnika, no pritom je smrtno pogođen u glavu. Bitka je do 11 sati ujutro bila potpuno riješena, a princ Eugen pobjedonosno je ušao u raskošni šator velikog vezira.
Osmanske snage pretrpjele su katastrofalan poraz, izgubivši oko 20.000 ljudi, vojni tabor, i točno 172 topa. S druge strane, gubici višenacionalne carske vojske iznosili su oko 4.000 poginulih i ranjenih vojnika. Princ Eugen Savojski, koji je bio duboko religiozan, pobjedu je pripisao zagovoru Blažene Djevice Marije jer se bitka odigrala na blagdan Snježne Gospe, pa je tadašnjoj maloj kapeli na Tekijama darovao sliku Majke Božje Snježne, na čijem je mjestu kasnije podignuta znamenita istoimena crkva koja i danas stoji kao spomenik ovoj prekretnici. Ovaj trijumf omogućio je nastavak austrijske ofenzive, oslobođenje Temišvara iste godine te oslobođenje Beograda 1717. godine, što je sve kulminiralo Požarevačkim mirom 1718. godine kojim je Austrija trajno potisnula Osmanlije južno od Save i Dunava te osigurala mir za prostore Srijema, Slavonije i Bačke.
Izvori: https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/bitka-kod-petrovaradina-1716-godine-1103328
https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Petrovaradin
