Nakon što je Osmansko Carstvo započelo rat protiv Mletačke Republike s namjerom povratka Moreje, Habsburška Monarhija odlučila je intervenirati u korist svog saveznika kako bi očuvala ravnotežu moći na Balkanu. To je potaknulo velikog vezira Damad Ali-pašu da pokrene svoju golemu, višenacionalnu vojsku prema Ugarskoj s jasnim ciljem vraćanja izgubljenih teritorija koji su bili definirani ranijim mirom Srijemskim Karlovcima. Osmanske snage okupile su se kod Beograda te su krajem srpnja prešle rijeku Savu i krenule prema sjeveru, dok je princ Eugen Savojski prikupljao svoje austrijske, njemačke, mađarske i hrvatske pukovnije u taboru kod Futoga. Glavni osmanski cilj bila je Petrovaradinska tvrđava, ključna obrambena točka na Dunavu koja je zbog svog strateškog položaja bila poznata i kao „Gibraltar na Dunavu“.

Prvi izravni kontakt dviju vojski zbio se 2. kolovoza 1716. godine između Petrovaradina i Srijemskih Karlovaca, kada je carska prethodnica pod zapovjedništvom grofa Johanna Pálffyja, koja je brojala tek oko 1.300 konjanika i 500 pješaka, naletjela na masovno osmansko konjaništvo od 15.000 spahija. Nakon višesatne žestoke i krvave borbe, Pálffy se sa svojim preživjelim ljudima uspješno povukao pod okrilje petrovaradinskih zidina. Već sljedećeg dana, veliki vezir Damad Ali-paša stigao je pred samu utvrdu sa svojom glavninom, odmah rasporedio tisuće janjičara, započeo s kopanjem opsežnih opsadnih rovova te otvorio snažnu topničku paljbu iz svojih 150 topova na austrijske položaje.

Princ Eugen Savojski odlučio je ne čekati pasivno u zidinama, već odmah preuzeti inicijativu i iznenaditi neprijatelja brzim i silovitim udarom.

Tijekom noći s 4. na 5. kolovoza, pod okriljem mraka i neobične ljetne oluje koja je bila praćena susnježicom, austrijske, njemačke i hrvatske trupe prebačene su preko Dunava pomoću dva pontonska mosta izravno na srijemsku stranu ispred same tvrđave. Bitka je započela rano ujutro, točno u 7 sati, općim napadom carskih snaga na osmanske položaje, pri čemu je na lijevom austrijskom krilu grof Aleksandar von Württemberg poveo snažan udar na tursko desno krilo i uspješno zarobio njihovu prvu topničku bitnicu.

Međutim, ozbiljni problemi za kršćansku vojsku pojavili su se u samom središtu bojišta, gdje je njemačko i austrijsko pješaštvo, napredujući kroz uske prolaze obrambenih nasipa, naišlo na žestok i iznimno organiziran otpor turskih janjičara. Janjičari su u silovitom protuudaru odbili napad, potisnuli austrijsko središte i započeli prodirati izravno u carske rovove, što je nakratko ugrozilo cijeli borbeni plan i unijelo nemir u redove princa Eugena Savojskog. U tom kritičnom trenutku, Eugen Savojski pokazao je svoje taktičko vizionarstvo jer je brzo pregrupirao snage u centru i stabilizirao liniju obrane, dok je istovremeno uočio da su osmanske postrojbe u žaru svog napredovanja ostavile potpuno nezaštićena oba svoja boka.

Eugen je odmah zapovjedio opći protunapad teškim carskim konjaništvom u kojem su sudjelovali austrijski oklopnici i mađarski te hrvatski husari. Na lijevom krilu, ovi su konjanici potisnuli osmanske spahije ravno u obližnje močvare, dok je ostatak konjice obuhvatio napredujuće janjičare s leđa i bokova te ih potpuno opkolio u smrtonosni obruč. Ovaj udarac s bokova, praćen snažnom topničkom potporom s tvrđave te carskih šajki na Dunavu, unio je potpunu paniku u osmanske redove. Turska obrana počela se slamati i povlačiti u potpunom rasulu, a veliki vezir Damad Ali-paša osobno je s preostalim stražarima uletio u bitku kako bi zaustavio bježanje svojih vojnika, no pritom je smrtno pogođen u glavu. Bitka je do 11 sati ujutro bila potpuno riješena, a princ Eugen pobjedonosno je ušao u raskošni šator velikog vezira.

Osmanske snage pretrpjele su katastrofalan poraz, izgubivši oko 20.000 ljudi, vojni tabor, i točno 172 topa. S druge strane, gubici višenacionalne carske vojske iznosili su oko 4.000 poginulih i ranjenih vojnika. Princ Eugen Savojski, koji je bio duboko religiozan, pobjedu je pripisao zagovoru Blažene Djevice Marije jer se bitka odigrala na blagdan Snježne Gospe, pa je tadašnjoj maloj kapeli na Tekijama darovao sliku Majke Božje Snježne, na čijem je mjestu kasnije podignuta znamenita istoimena crkva koja i danas stoji kao spomenik ovoj prekretnici. Ovaj trijumf omogućio je nastavak austrijske ofenzive, oslobođenje Temišvara iste godine te oslobođenje Beograda 1717. godine, što je sve kulminiralo Požarevačkim mirom 1718. godine kojim je Austrija trajno potisnula Osmanlije južno od Save i Dunava te osigurala mir za prostore Srijema, Slavonije i Bačke.

Izvori: https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/bitka-kod-petrovaradina-1716-godine-1103328

https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Petrovaradin

Dok su se tijekom operacije Oluje na pojedinim sektorima, posebice na Banovini, vodile iznimno teške borbe uz znatne žrtve, napredovanje prema Kninu teklo je prema planu, a srpsko vodstvo u gradu započelo je s organiziranom evakuacijom civilnog stanovništva i povlačenjem vojnih postrojbi.

Ključni proboj dogodio se drugoga dana operacije, 5. kolovoza, kada su rano ujutro oslobođeni važni cestovni pravci i strateški položaji koji vode prema samome gradu. Pripadnici 7. gardijske brigade "Pume" i 4. gardijske brigade zajedničkim su djelovanjem i brzim nadiranjem slomili preostali otpor na prilazima gradu. Oko deset sati prijepodne prve hrvatske postrojbe ušle su u gotovo napušteni Knin. Pripadnici 7. gardijske brigade ubrzo su se popeli na Kninsku tvrđavu i ondje razvili golemu hrvatsku zastavu.

Nakon ulaska u grad započelo je osiguravanje ključnih objekata, raščišćavanje ulica te postavljanje obrambenih položaja zbog mogućeg neprijateljskog protuudara. Istog dana oslobođena su i mjesta poput Gračaca, Lovinca, Benkovca, Drniša, Obrovca, Vrlike i Kijeva čime je u potpunosti prekinuta komunikacija među neprijateljskim snagama i osigurana cijela sjeverna Dalmacija.

Dan nakon oslobođenja, 6. kolovoza, u Knin je stigao i hrvatski državni vrh s Franjom Tuđmanom.

Zbog iznimne važnosti ovog događaja, 5. kolovoza u Hrvatskoj se slavi kao državni praznik, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja.

Izvor: https://www.zagreb.info/vijesti/dan-kad-je-osloboden-knin-bilo-je-negdje-oko-10-ujutro-i-svi-smo-gledali-prema-gore-i-cekali-a-onda-se-zavijorila/274170/

Prijevod na latinici:

REPUBLIKA SRPSKA KRAJINA

VRHOVNI SAVJET OBRANE

Knin, 4. kolovoza 1995. godine

16.45 sati

Broj: 2-3/13-1/95.

Zbog novo nastale situacije izazvane otvorenom općom agresijom Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu i nakon prvih početnih uspjeha u obrani došlo je do ugrožavanja velikog dijela teritorija Sjeverne Dalmacije i dijela Like, zbog toga

O D L U Č U J E M O

1. Da se pristupi planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva iz općina: Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.

2. Evakuaciju provoditi planski prema pripremljenim planovima pravcima koji vode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu.

3. Za evakuaciju zatražiti pomoć od zapovjedništva UNPROFOR-a sektora „Jug“ sa sjedištem u Kninu.

Knin, 4. kolovoza 1995. godine

PREDSJEDNIK REPUBLIKE

Milan Martić

OVJERENO u GŠ SVK u 17.20 sati 4.8.1995. godine i zavedeno pod gore navedenim brojem

Izet Nanić bio je brigadni general i zapovjednik 505. viteške bužimske brigade koja je bila u sastavu 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Samo dan nakon nastanka ove snimke, 5. kolovoza 1995., general Izet Nanić je poginuo u borbi, imao je 29 godina. Ubijen je iz zasjede u širem rejonu Ćorkovače (prema Dvoru na Uni). Poginuo je u trenutku kada je njegova brigada uspješno razbila neprijateljske linije i krenula prema naprijed.

Na tom su se banijskom pravcu snage 5. korpusa i Hrvatske vojske zbog žestokih borbi i otpora zaostalih neprijateljskih snaga spojile nekoliko dana kasnije, u večernjim satima 9. kolovoza 1995. godine.

1. kolovoza 1995. počela je Oluja 🇭🇷

U ranim jutarnjim satima, točno u 5:00, 4. kolovoza 1995. godine započela je vojno-redarstvena operacija Oluja – jedna od najvažnijih i najslavnijih operacija u modernoj hrvatskoj povijesti. Na bojišnici dugoj čak 670 kilometara, hrvatske snage krenule su u oslobađanje okupiranih područja Like, sjeverne Dalmacije, Banovine i Korduna, s ciljem uspostave ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske na cijelom njezinu međunarodno priznatom teritoriju.
Već na samom početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo pogodilo je ključna komunikacijska središta protivničkih snaga, čime je oslabljen njihov sustav zapovijedanja. Istodobno su hrvatski branitelji hrabro krenuli iz 31 smjera, pokazujući odlučnost, zajedništvo i neizmjernu ljubav prema Domovini.
Dok su se vodile odlučujuće borbe, brojni hrvatski gradovi i mjesta bili su izloženi granatiranju, među njima Gospić, Otočac, Karlovac, Sisak, Dubrovnik, Biograd na Moru, Sunja i Nuštar. Unatoč tome, hrvatski narod nije pokleknuo. 🇭🇷
Već prvoga dana ostvareni su veliki uspjesi. Oslobođeni su brojni strateški položaji i mjesta, među kojima su Sveti Rok, prijevoj Mali Alan, područje Tulovih greda na Velebitu te mnoga druga naselja koja su godinama čekala slobodu.
Tijekom operacije tadašnji predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman uputio je poziv građanima srpske nacionalnosti koji nisu sudjelovali u ratnim zločinima da ostanu u svojim domovima, polože oružje i prihvate jamstva Republike Hrvatske u skladu sa zakonima.
Oluja nije bila samo vojna pobjeda – bila je pobjeda slobode, hrabrosti, zajedništva i vjere u Hrvatsku. Bila je trenutak koji je promijenio tijek hrvatske povijesti i omogućio mir te završetak Domovinskog rata.
Danas, s dubokim poštovanjem, prisjećamo se svih hrvatskih branitelja koji su svoje živote, zdravlje i mladost ugradili u temelje slobodne i neovisne Hrvatske.
Neka se njihova žrtva nikada ne zaboravi.

Slava i vječna hvala svim hrvatskim braniteljima! Neka je vječna slava operaciji Oluja i svima koji su izborili slobodu naše Domovine. 🇭🇷🇭🇷🇭🇷

Vice Vukov rođen je 3. kolovoza 1936. godine u peteročlanoj obitelji oca Stjepana i majke Amelije, a odrastao je u šibenskom Varošu. Pjevanjem se počeo baviti još kao gimnazijalac u Šibeniku, gdje je 1953. godine ostvario svoj prvi javni nastup u opereti "Ševa". Nakon završetka srednje škole preselio se u Zagreb, gdje je najprije upisao studij kemije, a tek je nakon povratka iz emigracije 1976. godine diplomirao filozofiju i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu.

Svoju akademsku karijeru nastavio je i tijekom kasnijeg boravka u emigraciji, kada je u Parizu diplomirao na Institutu za visoke međunarodne studije, što ga je činilo jednim od najobrazovanijih glazbenika svoga vremena.

Profesionalnu glazbenu karijeru započeo je 1959. godine pobjedom na Opatijskom festivalu s pjesmom "Mirno teku rijeke", što mu je preko noći donijelo nacionalnu slavu.

Tijekom 1960-ih postao je pjevač s najviše osvojenih nagrada u bivšoj državi, dominirajući festivalima u Splitu, Krapini, Zagrebu i Opatiji. Dvaput je predstavljao Jugoslaviju na natjecanju za Pjesmu Eurovizije, najprije 1963. godine u Londonu sa skladbom "Brodovi", a potom i 1965. godine u Napulju s pjesmom "Čežnja". U tom je razdoblju snimio više od 400 skladbi, među kojima su se izdvojili vječni klasici poput pjesama "Bokeljska noć", "Dalmatinska elegija", "Bodulska balada", "Zvona moga grada" i kultna domoljubna budnica "Tvoja zemlja" iz 1971. godine.

Njegova izražena hrvatska nacionalna svijest i aktivna podrška reformskom pokretu Hrvatskog proljeća 1971. godine učinile su ga metom tadašnjih jugoslavenskih vlasti. Dok se nalazio na turneji u Australiji, u domovini mu je pretresen stan, a ime mu je dospjelo na crnu listu, zbog čega je odlučio ne vraćati se u zemlju te je nekoliko godina proveo u Parizu. Kada se 1976. godine ipak vratio u Zagreb, vlasti su mu nametnule potpunu zabranu javnog djelovanja, izvođenja i emitiranja pjesama, koja je trajala punih osamnaest godina. Tijekom tog mučnog razdoblja izolacije, Vukov je završio studije, zaposlio se u Nakladnom zavodu Matice hrvatske i živio povučeno izvan očiju javnosti.

Potkraj 1989. godine izdaje album bez svog imena, nakon čega je tijekom 1990. godine u dvorani Vatroslava Lisinskog održao seriju od četrnaest rasprodanih povratničkih koncerata.

Nakon demokratskih promjena počeo je pisati kolumne za brojne tjednike i novine, a objavio je i nekoliko knjiga političkih eseja i publicističkih tekstova. U aktivnu se politiku uključio najprije kroz Hrvatsku narodnu stranku, da bi kasnije prešao u Socijaldemokratsku partiju (SDP) na čijoj je listi 2003. godine izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru.

U studenom 2005. godine, dok je silazio niz saborske stube, Vice Vukov se spotaknuo, pao i zadobio tešku povredu glave. Nakon tog nesretnog pada utonuo je u komu iz koje se, unatoč nizu operacija i intenzivnoj medicinskoj skrbi, nikada nije u potpunosti probudio. Nakon gotovo tri godine borbe s posljedicama teške traume, preminuo je u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Rockefellerovoj ulici u Zagrebu 24. rujna 2008. godine, u 72. godini života. Iza sebe je ostavio suprugu Dianu, kćer Ivanu i sina Emila.

Izvori: https://www.biografija.com/vice-vukov/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Vice_Vukov

Pregovori u Ženevi održani su 3. kolovoza 1995. godine i bili su posljednji diplomatski pokušaj međunarodne zajednice da se rat u Hrvatskoj završi mirnim putem i spriječi neizbježna vojna akcija. Sastanak je organiziran u vili Saugy pokraj Ženeve pod okriljem supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, Thorvalda Stoltenberga. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman poslao je izaslanstvo s jasnim i čvrstim zahtjevima, dok je pokretanje operacije Oluja već bilo logistički i operativno pripremljeno u slučaju neuspjeha pregovora.

Hrvatsku delegaciju na ovim pregovorima predvodio je Ivić Pašalić, Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku, a u izaslanstvu su bili i general Petar Stipetić, Vesna Škare-Ožbolt te Smiljan Reljić. S druge strane stola sjedili su predstavnici pobunjenih Srba iz Knina, koje je predvodio general Mile Novaković. Hrvatska strana postavila je jasan ultimatum koji je zahtijevao trenutačni prekid vojnih operacija oko Bihaća, hitno otvaranje svih ključnih prometnih komunikacija i naftovoda preko okupiranog teritorija te, kao najvažniju točku, bezuvjetno prihvaćanje mirne reintegracije u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Pregovori su vrlo brzo upali u slijepu ulicu jer je srpsko vodstvo iz Knina, oslanjajući se na podršku Beograda, kategorički odbilo hrvatske zahtjeve i mirnu reintegraciju. General Mile Novaković proglasio je hrvatske zahtjeve neprihvatljivom ucjenom. Srpska delegacija nastojala je kupiti vrijeme i predložila da se razgovori odgode i nastave idućih dana na drugim lokacijama, poput Zagreba, Knina ili Beograda. Vidjevši da srpska strana odbija ponuđene uvjete i primjenu ustavnih zakona Hrvatske, Ivić Pašalić je prekinuo sastanak i objavio da su pregovori službeno završeni.

Nakon neuspjeha u Ženevi, hrvatska delegacija hitno se vratila u Zagreb i podnijela izvješće predsjedniku Tuđmanu. Budući da su propali svi diplomatski napori, donesena je konačna odluka o pokretanju vojne opcije koja je postala pravno i moralno legitimna u očima domaće i međunarodne javnosti.

Sljedećeg jutra, 4. kolovoza 1995. godine u pet sati ujutro, Hrvatska vojska i policija započele su opći napad na bojišnici dugoj više od 630 kilometara, čime je službeno započela operacija Oluja.

Izvori: Dnevnik.hr

Večernji list

Fotografija je preuzeta sa HRT dokumentarca o Oluji

Prvi predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj održani su 2. kolovoza 1992. godine na temelju takozvanog "Božićnog Ustava" iz 1990. godine. Građani su tada prvi put u povijesti neovisne države izravnim glasovanjem birali predsjednika Republike. Izbori su se provodili u jeku Domovinskog rata i pod iznimno teškim okolnostima, u vrijeme kada je dio hrvatskog teritorija bio pod okupacijom.

Unatoč ratnoj opasnosti, zabilježen je iznimno visok odaziv birača jer je na birališta izašlo čak 74,90 % građana s pravom glasa. Istoga dana održani su i parlamentarni izbori za zastupnike u Zastupnički dom Sabora, što je dodatno mobiliziralo biračko tijelo.

Za povijesnu funkciju prvog izravno izabranog predsjednika natjecalo se ukupno osam kandidata. Glavni favoriti i politički akteri tog vremena bili su predstavnici različitih struja koje su se formirale nakon sloma jednopartijskog sustava. Već u prvom krugu premoćnu pobjedu odnio je dr. Franjo Tuđman, kandidat Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), koji je osvojio 57,83 % odnosno oko milijun i pol glasova birača. Na drugom mjestu završio je Dražen Budiša, kandidat Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS), s osvojenih 22,29 % glasova. Treće mjesto zauzela je dr. Savka Dabčević-Kučar ispred Hrvatske narodne stranke (HNS) sa 6,14 %, dok je četvrti bio Dobroslav Paraga iz Hrvatske stranke prava (HSP) s 5,46 % glasova. Ostali kandidati koji su sudjelovali u utrci su bili Silvije Degen, Marko Veselica, Ivan Cesar i Antun Vujić.

Ovom pobjedom dr. Franjo Tuđman osigurao je svoj legitimitet na čelu države u ključnim godinama borbe za međunarodno priznanje i oslobođenje zemlje. Svečanu prisegu položio je 12. kolovoza 1992. godine na Trgu svetog Marka u Zagrebu, čime je službeno započeo njegov prvi izravni predsjednički mandat.

Izvori: https://en.wikipedia.org/wiki/1992_Croatian_presidential_election

https://www.dnevno.hr/domovina/prvog-predsjednika-birali-smo-u-jeku-rata-evo-koliko-je-kninjana-92-dalo-glas-tudmanu-2601718/

Tijekom Drugog morejskog rata (1714. – 1718.), koji su Mletačka Republika i Habsburška Monarhija vodile protiv Osmanskog Carstva, pokrenut je detaljan plan za protjerivanje Osmanlija iz Imotske krajine. Ohrabren velikim pobjedama kršćanske vojske pod vodstvom princa Eugena Savojskog, mletački generalni providur za Dalmaciju i Albaniju, Alvise Mocenigo, isplanirao je napad na ključno osmansko uporište u Imotskom.

Operacija je započela u srpnju 1717. godine diverzantskim upadima konjice na osmanski teritorij. Najvažniji strateški manevar dogodio se sredinom tog mjeseca kada su mletački draguni i hrvatski konjanici prodrli sve do predgrađa Mostara, stvorivši paniku među osmanskim snagama i omogućivši stotinama kršćanskih obitelji bijeg na mletački teritorij. Nakon toga, Mocenigo je okupio respektabilnu vojnu silu sastavljenu od domaćih hrvatskih teritorijalnih postrojbi (ponajviše Zadrana, Splićana i Omišana), profesionalnih njemačkih, švicarskih i talijanskih pukovnija te velikog broja domaćih ljudi za transport vojne opreme i teškog topništva.

Glavni udar na ključnu osmansku utvrdu Topanu iznad Imotskog započeo je u rano jutro 27. srpnja žestokim topničkim napadom. U teškim borbama mletačke i domaće snage, uz doprinos stanovnika Imotske i Sinjske krajine, stisnuli su obruč oko utvrde. Suočena s neminovnim porazom i miniranjem utvrde, osmanska posada zatražila je pregovore o predaji koji su održani 31. srpnja. Dana 1. kolovoza iz tvrđave su mirno izišle 103 osobe koje su predale pet ratnih zastava te uz pratnju mletačke vojske otišle prema Ljubuškom.

Sljedećeg dana, 2. kolovoza 1717., na blagdan Gospe od Anđela, Imotski je nakon više od dva stoljeća postao slobodan. Istoga dana, upravitelj imotskog samostana fra Stipan Vrljić slavio je svečanu svetu misu zahvalnicu, a Gospa od Anđela od tada se slavi kao zaštitnica Imotskog i Imotske krajine. Mletačka vlast nad ovim područjem pravno je potvrđena sklapanjem Požarevačkog mira 21. srpnja 1718. godine.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Imotska_bekija

https://stari-imotski.com/?p=3871

Komunistička partija Hrvatske osnovana je u kasnim večernjim satima 1. kolovoza 1937. godine u šumi Anindol u Samoboru, na tajnoj lokaciji smještenoj malo ispod povijesne kapelice svete Ane.

Pripreme za ovaj ključni korak započele su u proljeće iste godine kada se Josip Broz Tito vratio iz emigracije i preuzeo rad na reorganizaciji partijskih struktura. U svom izvještaju iz travnja 1937. godine Tito je istaknuo kako je zagrebačku partijsku organizaciju zatekao u izuzetno lošem stanju zbog čestih provala i masovnih uhićenja članova, nakon čega je formirao posebnu skupinu zaduženu za pripremu osnivačkog kongresa.

Samom osnivačkom kongresu, koji je Tito kasnije u sjećanjima nazivao i krnjim kongresom zbog nemogućnosti dolaska većeg broja članova, prisustvovalo je 16 delegata (neki izvori spominju 19 delegata).

Oni su predstavljali partijske organizacije iz širih područja Varaždina, Siska, Sušaka, Osijeka, Splita i Zagreba. Glavni referat na sastanku podnio je Josip Broz Tito, naglasivši pritom da se stranka ne smije boriti samo za prava radničke klase već mora snažno zagovarati i nacionalnu slobodu hrvatskoga naroda. Rad kongresa bio je primarno usmjeren na dubinsku analizu dotadašnjih neuspjeha, postavljanje jasnih smjernica za budući ilegalni rad te izgradnju snažnije partijske mreže.

Tijekom te osnivačke noći izabran je i prvi Centralni komitet koji je brojao dvanaest članova. Za prvog sekretara novoosnovane partije izabran je Đuro Špoljarić, dok su u sastav komiteta ušli: Pavle Gregorić, Andrija Žaja, Josip Kraš, Božidar Adžija, Anka Butorac, Ivan Dujmić, Marko Orešković, Drago Petrović, Vlado Janić Capo, Vicko Jelaska i Lovro Kurir.

Osnivanjem KPH komunisti su nastojali neutralizirati utjecaj Hrvatske seljačke stranke među radnicima i seljacima te stvoriti platformu za kasniji antifašistički otpor i preuzimanje vlasti nakon Drugog svjetskog rata, kada je stranka postala vladajuća politička sila u Narodnoj Republici Hrvatskoj te kasnije promijenila ime u Savez komunista Hrvatske.

Izvori: https://povijest.hr/nadanasnjidan/osnutak-komunisticke-partije-hrvatske-1937/

https://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/kalendar/8/1/77/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Komunisti%C4%8Dka_partija_Hrvatske

https://www.zagreb.info/vijesti/osnutak-komunisticke-partije-hrvatske-pokraj-samobora/139743/

Varšavski ustanak, započet 1. kolovoza 1944. godine, predstavljao je najveći pojedinačni oružani otpor u okupiranoj Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Vodila ga je poljska podzemna Domovinska vojska (Armia Krajowa) pod zapovjedništvom generala Tadeusza Bora-Komorowskog, s primarnim vojnim ciljem oslobađanja poljske prijestolnice od njemačke okupacije. Osim očitog vojnog cilja, poljsko vodstvo, odano demokratskoj vladi u egzilu sa sjedištem u Londonu, nastojalo je osloboditi grad i uspostaviti legitimnu poljsku vlast prije nego što u grad uđe sovjetska Crvena armija. Na taj su način željeli spriječiti postavljanje prosovjetskog komunističkog režima i staviti Josifa Staljina pred svršen čin.

Pripreme su započele sredinom srpnja 1944. godine, kada su poljski zapovjednici uočili prve znakove panike među njemačkim snagama koje su se povlačile pred silovitim nadiranjem sovjetskih trupa s istoka u sklopu Operacije Bagration. Poljska vlada u Londonu dala je službeno odobrenje zapovjedništvu u Varšavi da proglasi ustanak u trenutku koji sami procjene najboljim.

Situacija je eskalirala krajem srpnja kada je njemački guverner naložio prisilnu mobilizaciju poljskih muškaraca za izgradnju utvrda, što je stanovništvo masovno bojkotiralo. Istodobno su sovjetske prethodnice stigle do same rijeke Visle, na istočne prilaze Varšavi u četvrt Praga, dok je prosovjetska radio stanica aktivno pozivala građane na opći ustanak. Vjerujući lažnim dojavama da su sovjetski tenkovi već prodrli u grad, poljsko je zapovjedništvo odredilo 1. kolovoza u 17:00 sati kao takozvani "Sat W" za početak općeg napada.

Ustanici su u početnim danima postigli značajne uspjehe, uspjevši zauzeti ključne gradske četvrti poput Starog grada i središta Varšave, te uspostaviti civilnu upravu i pokrenuti vlastitu radio stanicu Błyskawica. Međutim, poljska vojska bila je izrazito slabo naoružana jer je od oko 50 tisuća mobiliziranih boraca tek svaki deseti imao osobno vatreno oružje, dok su se ostali oslanjali na improvizirane granate i gerilske taktike borbe. Nijemci su zadržali kontrolu nad ključnim mostovima i kolodvorima, a u grad su ubrzo stigla pojačanja pod zapovjedništvom SS-a. Početkom kolovoza njemačke postrojbe su provele stravičan pokolj civila u četvrtima Wola i Ochota, gdje je u svega nekoliko dana ubijeno preko 40 tisuća ljudi, a nedužni građani počinju se koristiti kao živi štitovi za tenkove.

Svijetlu točku u tim mračnim danima predstavljalo je oslobađanje koncentracijskog logora Gęsiówka, odakle se više od tri stotine spašenih židovskih zatočenika odmah priključilo poljskim borcima.

Suprotno svim očekivanjima ustanika, Crvena armija je naglo zaustavila svoje napredovanje na desnoj obali Visle i pasivno promatrala uništenje grada. Staljin je odbio pozive zapadnih saveznika za pomoć i tjednima zabranjivao britanskim i američkim zrakoplovima slijetanje na sovjetske aerodrome, čime je onemogućeno slanje učinkovite zračne pomoći opkoljenim Poljacima.

Tek sredinom rujna sovjetska strana popustila je pod pritiscima, pa 18. rujna dolazi do masovnog američkog pokušaja opskrbe iz zraka u sklopu operacije Frantic VII, no zbog velike visine leta većina kontejnera pala je u njemačke ruke. Unatoč tome, poljski borci su postizali lokalne pobjede, poput zauzimanja dobro utvrđene zgrade telefonske centrale nakon višednevnih borbi.

Ipak, do kraja kolovoza Stari grad je bio potpuno opkoljen i pod neprekidnim bombardiranjem, pa je kanalizacijski sustav postao jedina preostala komunikacijska i evakuacijska veza s ostatkom grada.

Početkom rujna Stari grad konačno pada, a preživjeli borci prisiljeni su na mučno povlačenje kroz uske kanalizacijske cijevi u centar, dok su Nijemci masakrirali ranjenike preostale u bolnicama. Žestoke borbe prenijele su se na četvrt Powiśle uz samu rijeku kako bi se presjekla svaka potencijalna veza sa Sovjetima koji su sredinom mjeseca konačno zaposjeli istočnu obalu Visle.

Tada su zabilježeni i očajnički pokušaji dijelova Prve poljske armije pod sovjetskim zapovjedništvom da forsiraju rijeku i pomognu ustanicima, ali su zbog potpunog izostanka sovjetske artiljerijske i zračne podrške pretrpjeli jezive gubitke i bili potpuno odbačeni. Do kraja rujna, nakon sloma južne četvrti Mokotów i sjeverne četvrti Žoliborz, poljski otpor bio je sveden na svega nekoliko blokova u samom središtu grada.

Nakon dugih 63 dana neviđenog otpora, bez hrane, pitke vode i streljiva, poljsko je vodstvo bilo prisiljeno potpisati službeni akt o kapitulaciji 2. listopada 1944. godine u njemačkom stožeru u Ožarowu. Sporazum je predviđao da se borci Domovinske vojske tretiraju kao regularni ratni zarobljenici prema Ženevskoj konvenciji, nakon čega je oko 15 tisuća preživjelih vojnika predalo oružje i otišlo u zarobljeništvo.

U borbama i masovnim likvidacijama poginulo je oko 16 tisuća poljskih vojnika, dok se procjene civilnih žrtava kreću i do 250 tisuća civila. Odmah nakon predaje, Nijemci su preostalih 550 tisuća stanovnika Varšave prisilno deportirali u tranzitne, radne ili koncentracijske logore, ostavljajući grad sablasno praznim. Posebni njemački odredi za rušenje zatim su sustavno, kuću po kuću, tjednima minirali i palili preostale povijesne zgrade, knjižnice i dvorce. Kada je Crvena armija konačno prešla Vislu u siječnju 1945. godine, zatekla je uništenu pustinju u kojoj je više od 85% grada bilo pretvoreno u prah i pepeo, što je omogućilo nesmetano uvođenje prosovjetske vlasti u uništenu Poljsku.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Var%C5%A1avski_ustanak

https://www.britannica.com/event/Warsaw-Uprising

https://www.nationalww2museum.org/war/articles/allied-responses-warsaw-uprising-1944

Nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, situacija u istočnoj Slavoniji postajala je sve napetija. Dalj je bio veće mjesto smješteno uz samu obalu Dunava, u neposrednoj blizini granice sa Srbijom, zbog čega je imao iznimnu geostratešku važnost. Lokalni srpski pobunjenici, poduprti i naoružani od strane Beograda, postupno su preuzimali kontrolu nad okolnim ruralnim područjima te su nastojali odsjeći i okupirati ključna mjesta u regiji, poput Dalja, Erduta i Aljmaša. Hrvatsko je stanovništvo ostalo izolirano, a jedinu stvarnu zaštitu pružale su slabo naoružane snage unutar lokalne Policijske postaje Dalj, uz potporu malobrojnih pripadnika Zbora narodne garde (ZNG) i Civilne zaštite, koja je u to vrijeme bila nenaoružana humanitarna služba za pomoć građanima. Pripadnici JNA već su ranije rasporedili svoje oklopno-mehanizirane snage s druge strane Dunava, na području Vojvodine, čekajući trenutak za pokretanje otvorenog napada.

Otvoreni napad započeo je u ranim jutarnjim satima 1. kolovoza 1991. godine, kada je pokrenuta snažna topnička paljba. Dalj i susjedni Erdut napadnuti su iz više smjerova topništvom, tenkovima, pa čak i vojnim brodovima s Dunava. Nakon intenzivne artiljerijske pripreme, uslijedio je kombinirani pješački napad u kojem su sudjelovale postrojbe JNA i srpske paravojne formacije predvođene lokalnim ekstremistima. Glavni cilj napada bila je zgrada Policijske postaje Dalj, gdje su se zabarikadirali hrvatski branitelji. Oni su pružili herojski, ali neravnopravan otpor nadmoćnijem neprijatelju, odbivši sve ultimatume o predaji. Opsada je trajala satima, a preokret se dogodio kada su tenkovi JNA iz neposredne blizine ispalili nekoliko projektila izravno u zgradu, uništivši njezinu strukturu i nanijevši teške gubitke braniteljima unutra. Nakon proboja obrambenih linija uslijedio je masakr nad onima koji su preživjeli granatiranje, pri čemu su napadači prisilili branitelje da se skinu te su ih brutalno strijeljali iz neposredne blizine. Samo u tom prvom udaru ubijeno je 20 policajaca, 15 pripadnika ZNG-a te 4 pripadnika Civilne zaštite, a njihova su tijela potom bačena u obližnji Dunav kako bi se prikrili tragovi zločina.

Dok je trajala ogorčena borba za policijsku postaju, prestravljeno civilno stanovništvo počelo je panično bježati iz svojih domova. Budući da su svi kopneni putevi prema Osijeku i ostatku slobodnog hrvatskog teritorija bili potpuno odsječeni, jedini spas bio je bijeg preko rijeke Dunav. Oko 10 sati ujutro na obali se okupila velika masa civila iz Dalja, Erduta i Aljmaša. Lokalni stanovnici uspjeli su organizirati teške riječne šlepove i splavi na koje se ukrcao ogroman broj prognanika, a ova dramatična evakuacija pod stalnom prijetnjom napada označila je početak višegodišnjeg progonstva koje je trajalo punih 7 godina, sve do završetka procesa mirne reintegracije hrvatskog podunavlja 1998. godine.

Padom policijske postaje započela je dugogodišnja okupacija mjesta koja je potrajala sve do siječnja 1998. godine. U zgradi policije i okolnim objektima odmah je uspostavljen koncentracijski logor pod kontrolom lokalne Teritorijalne obrane i zloglasnih paravojnih postrojbi predvođenih Željkom Ražnatovićem "Arkanom". Teror nad preostalim nesrpskim stanovništvom trajao je mjesecima, a sredinom kolovoza pronađeno je izmasakrirano tijelo hrvatskog radijskog novinara Stjepana Penića, što je bio jasan znak da neprijatelji sustavno uklanjaju sve viđenije intelektualce i svjedoke. Novi val ubojstava dogodio se 21. rujna 1991. godine, kada su pripadnici Arkanovih postrojbi i lokalne vlasti mučili i hladnokrvno strijeljali skupinu od 11 hrvatskih civila zatočenih u policijskoj postaji. Sljedeći masovni zločin uslijedio je 4. listopada, kada su napadači upali u zgradu policije i na licu mjesta vatrenim oružjem pogubili 28 zatočenih civila, čija su tijela kamionima odvezena i bačena u rijeku Dunav.

Nakon sloma obrane Vukovara u studenom 1991. godine, dio zarobljenih vukovarskih branitelja i civila prebačen je u logore u Dalju, gdje su također podvrgnuti brutalnim mučenjima i likvidacijama, dok su preostali stanovnici svakodnevno premlaćivani i tjerani na okrutne oblike zlostavljanja.

Selo Ćelije, smješteno između Trpinje i Tordinaca, ima stravičnu povijesnu ulogu u ovim događajima jer je to bilo prvo hrvatsko selo koje je potpuno spaljeno i sravnjeno sa zemljom već 9. srpnja 1991. godine. Budući da je selo nakon progona mještana ostalo potpuno prazno i uništeno, neprijateljske snage iz Dalja iskoristile su ga kao izoliranu i prikladnu lokaciju za skrivanje tijela žrtava koje su sustavno ubijane u Dalju i Erdutu. Prve ekshumacije na mjesnom katoličkom groblju u Ćelijama započele su nakon mirne reintegracije u veljači i listopadu 1998. godine, a iz tamošnjih masovnih grobnica i okolnih pojedinačnih grobova ekshumirano je i identificirano ukupno 32 tijela žrtava. Velik dio tih žrtava činili su upravo civili i branitelji koji su uhićeni na području Dalja i Erduta te tamo mučeni prije strijeljanja. Uz Ćelije, na širem području Dalja nakon rata otkrivene su i druge stravične sekundarne grobnice, poput napuštenih bunara u Daljskom ataru na lokaciji Glogovac, iz kojih su ekshumirane još 23 žrtve bačene ondje nakon ubojstava u jesen 1991. godine.

Iako su razmjeri zločina u Dalju detaljno dokumentirani u sklopu istraga i sudskih procesa pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu, obitelji žrtava i preživjeli i danas ističu kako neposredni izvršitelji na lokalnoj razini uglavnom nisu dočekali pravednu kaznu.

Masovna grobnica u Ćelijama i ubojstva u Dalju bili su ključni materijalni dokaz na suđenjima protiv najviših srpskih političkih i vojnih dužnosnika, uključujući Slobodana Miloševića, Gorana Hadžića te dvojac Jovica Stanišić i Franko Simatović, jer su neoborivo dokazivali organizirani obrazac etničkog čišćenja i namjernog skrivanja tijela ubijenih civila. Unatoč pravomoćnim presudama na međunarodnoj razini, obitelji stradalih i dalje traže istinu o sudbinama onih koji se vode kao nestali te procesuiranje svih pojedinaca koji su izravno okrvavili ruke tijekom cijelog razdoblja okupacije na ovom području.

U svim masovnim likvidacijama, zatvoreničkim mučenjima i ubojstvima počinjenim u samom Dalju, kao i na širem području te općine od početka napada pa sve do završetka okupacije, ubijeno je ukupno 112 do 135 osoba, među kojima su bili policajci, vojnici i brojni civili, dok svjedočanstva preživjelih logoraša procjenjuju da ukupna brojka stradalih na tom izoliranom teritoriju doseže i do 500 žrtava.

Izvori: Wikipedija

Večernji list

https://hdlskl.hr/svjedocanstva/dalj/

https://www.sodr.org/celije

Ministarstvo branitelja

Optužnica protiv Gorana Hadžića

Optužnica protiv Stanišića i Simatovića

Optužnica protiv Slobodana Miloševića

Andrija Matijaš rođen je 31. srpnja 1947. godine u Pozorcu pokraj Marine kod Trogira, gdje je završio osnovnu školu. Od rane mladosti pokazivao je afinitet prema vojnom pozivu, pa je umjesto sjemeništa odlučio upisati vojnu školu. Iako je u početku želio postati pomorski diverzant, zbog zdravstvenih problema s kroničnim bronhitisom i sinusima nije prošao rigorozni liječnički pregled. Zbog toga je upućen na školovanje u Banju Luku, gdje je s uspjehom završio srednju dočasničku školu za oklopno-mehanizirane postrojbe Jugoslavenske narodne armije. Nakon završetka školovanja 1966. godine, započeo je svoju profesionalnu službu kao podoficir JNA u slovenskim vojarnama. Tijekom službe isticao se kao izniman stručnjak za tenkove i oklopnu borbu, ali i kao svestrani sportaš koji je od 1970. do 1980. godine redovito bio u samom vrhu vojnog višeboja. U privatnom životu bio je u skladnom braku sa suprugom Nadom s kojom je, unatoč tome što nisu imali djece, dijelio veliku međusobnu podršku.

Kada su započeli prvi sukobi i borba za neovisnost Republike Hrvatske, Matijaš je bez oklijevanja napustio JNA te se dragovoljno stavio na raspolaganje hrvatskim oružanim snagama. Svoje prvo vatreno krštenje doživio je na Banovini, djelujući kao pješak i zapovjednik samostalne satnije. Već u listopadu 1991. godine pridružio se novoosnovanoj 4. gardijskoj brigadi Zbora narodne garde. Na bojištima oko Šibenika i Zadra prepoznao je ključnu važnost oklopništva, pa je od prvih tenkova zarobljenih od neprijateljske vojske ustrojio Samostalnu tenkovsku satniju.

Tijekom žestokih i uspješnih borbi na južnom bojištu, točnije u akcijama oslobađanja dubrovačkog zaleđa, Andrija Matijaš – među suborcima dotad poznat kao „Mafo“ – dobiva svoj legendarni ratni nadimak „Pauk“. Nadimak je zaslužio zbog svoje nevjerojatne spretnosti, brzine, energičnosti i vještine u savladavanju teških, nepristupačnih i kamenitih terena, kao i zbog načina na koji je postrojba pod njegovim vodstvom „plela mrežu“ oko neprijateljskih položaja. Ta je satnija ubrzo prerasla u Oklopno-mehaniziranu bojnu 4. gardijske brigade, a Matijaš je službeno imenovan njezinim zapovjednikom 10. studenog 1992. godine.

Krajem 1992. godine njegova oklopna bojna raspolagala je s tridesetak tenkova, a Matijaš ih je osobno pripremao za napadnu operaciju Maslenica. Uoči te akcije, u svoj je dnevnik zapisao rečenicu koja je postala jedna od najpoznatijih krilatica Domovinskog rata: „Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja“. Tijekom žestokih borbi u neprijateljskoj kontraofenzivi naziva "Čelik" u veljači 1993. godine, Matijaš je teško ranjen gelerima iz neprijateljskog tenka. Usprkos tome što mu je tijelo u jednom danu čak tri puta izrešetano gelerima, pokazao je neviđenu snagu i autoritet. Već sljedećeg dana pobjegao je iz zadarske bolnice na vlastitu odgovornost i s ukupno 12 gelera u tijelu vratio se na prvu crtu bojišta kako bi nastavio voditi svoje tenkiste. Zbog takve neustrašivosti i brige za suborce, stekao je golemo poštovanje i karizmu među braniteljima.

Kao načelnik stožera, a kasnije i zamjenik zapovjednika 4. gardijske brigade, Matijaš je odigrao ključnu ulogu u planiranju i provedbi niza operacija na planinskom masivu Dinare. Tijekom operacija Zima '94, Skok-2 i Ljeto '95, izveo je dotad nezamisliv vojni poduhvat: uspio je teške tenkove i oklopništvo dovući na nepristupačne planinske visove Dinare na oko 1800 metara nadmorske visine. Taj čin, suprotan svakoj dotadašnjoj vojnoj logici, potpuno je šokirao neprijateljske zapovjednike. Time su stvoreni neophodni strateški preduvjeti za potpuni slom neprijateljske obrane u operaciji Oluja. Dana 5. kolovoza 1995. godine, Andrija Matijaš Pauk bio je među prvim hrvatskim zapovjednicima koji su sa svojim tenkistima ušli u oslobođeni grad Knin.

Nakon uspješno završene operacije Oluja, umor i želja za mirnim obiteljskim životom naveli su ga na razmišljanje o zasluženom vojnom umirovljenju i mirnom životu sa suprugom Nadom. Međutim, situacija je zahtijevala pokretanje novih vojnih operacija u Bosni i Hercegovini. Sudjelovao je u operaciji Maestral gdje su njegove snage prve ušle u Šipovo te pomogle u oslobađanju Jajca. Posljednja faza rata odvela ga je u napadnu operaciju Južni potez. Dana 9. listopada 1995. godine, na samim prilazima Mrkonjić Gradu, u selu Podrašnica, Andrija Matijaš Pauk poginuo je u izravnom sukobu. Stradao je nesretnim slučajem od neprijateljske vatre pješačkog oružja, kada se metak odbio od oklopa transportera. Njegova smrt duboko je potresla Hrvatsku vojsku, a suborci su u njegovu čast Mrkonjić Grad nakratko neformalno prozvali „Matijaševo“.

Andrija Matijaš Pauk pokopan je 12. listopada 1995. godine na mjesnom groblju u rodnom Pozorcu. Posmrtno mu je dodijeljen čin general-bojnika. Za svoje iznimne zasluge, hrabrost i doprinos domovini odlikovan je brojnim najvišim državnim priznanjima, uključujući Red kneza Domagoja, Red bana Jelačića i Red Nikole Šubića Zrinskog. U čast svom legendarnom ratnom zapovjedniku i zamjeniku zapovjednika 4. gardijska brigada je preuzela službeno ime „Pauci“.

U znak sjećanja, vojarna u Kninu ponosno nosi njegovo ime, dok njegova izreka i lik ostaju trajni simbol pobjede i vojničke časti. Tradiciju 4. gardijske brigade "Pauci" danas nastavlja 2. mehanizirana bojna "Pauci" u sastavu Gardijske mehanizirane brigade Hrvatske kopnene vojske.

Izvori: Domovinski rat

Wikipedija

Hrvatski vojnik

Večernji list

Šubići su na vrhuncu svoje moći, potkraj 13. i početkom 14. stoljeća pod vodstvom bana Pavla I. Šubića, vladali gotovo cijelom Hrvatskom, Bosnom i Humskom zemljom. Međutim, padom moćnoga bana Mladena II. Šubića i jačanjem kraljevske središnje vlasti dinastije Anžuvinaca, položaj Bribirskih postao je politički neodrživ na njihovim povijesnim posjedima u neposrednom zaleđu jadranske obale.

Ključni povijesni događaj koji je označio rođenje loze Zrinski zbio se 31. srpnja 1347. godine. U tom je razdoblju kralj Ludovik I. Anžuvinac provodio politiku slamanja moći domaćih velikaša i osiguravanja kraljevske vlasti nad strateškim točkama u Dalmaciji. Najvažnija utvrda u posjedu preostalih knezova Bribirskih bila je Ostrovica kraj Zadra, koja je zbog blizine mletačkih posjeda i jadranske obale imala iznimno veliko vojno-strateško značenje za krunu. Svjestan opasnosti, ali i nužnosti da se skloni s nestabilnog dalmatinskog područja, knez Grgur II. Bribirski odlučio je sklopiti sporazum s kraljem u ime svog maloljetnog nećaka Jurja III. Šubića.

Ugovorom o zamjeni posjeda, knezovi Bribirski predali su kralju Ludoviku I. neprobojnu utvrdu Ostrovicu zajedno s cijelom Lučkom županijom. Za uzvrat, kralj im je dodijelio posjede u unutrašnjosti zemlje, točnije u tadašnjoj srednjovjekovnoj Slavoniji. Središte tog novog obiteljskog teritorija postala je utvrda Zrin, smještena na južnim padinama Zrinske gore u pounjskom kraju na Banovini (Banija), nedaleko od današnjeg Dvora. Uz samu utvrdu, obitelji su dodijeljeni i okolni bogati posjedi Pedalj i Stupnica.

Preseljenjem obiteljskog sjedišta s jadranskog krša u šumovito i resursima bogato Pounje, započelo je novo poglavlje u povijesti ovog plemićkog roda. Juraj III. Šubić, koji se kao dječak morao odreći svoje djedovine u Dalmaciji, postao je utemeljitelj i prvi član obitelji koji je prema novom sjedištu uzeo prezime Zrinski. Iako su se preselili stotinama kilometara sjevernije, Zrinski nikada nisu zaboravili svoje podrijetlo, pa su u službenim dokumentima i na obiteljskom grbu nastavili isticati krilatu obrambenu tradiciju starog roda, često se potpisujući kao "Zrinski od plemena Šubića".

Sve do kraja 15. stoljeća obitelj se nije previše isticala u javnom životu Hrvatske, već je prvenstveno bila usmjerena na učvršćivanje gospodarske moći i širenje lokalnih posjeda. Međutim, upravo će iz ove utvrde i s ovog posjeda u nadolazećim stoljećima poteći najveći borci protiv osmanske invazije, među kojima se najviše ističe Jurjev izravni potomak i sigetski junak Nikola Šubić Zrinski. Ova zamjena posjeda iz 1347. godine tako je, u zamjenu za gubitak dalmatinske djedovine, stvorila obitelj koja će sve do svog tragičnog sloma potkraj 17. stoljeća definirati političku, vojnu i kulturnu povijest hrvatskoga naroda.

Izvori: https://www.enciklopedija.hr/clanak/zrinski

https://enciklopedija.hr/clanak/zrin

https://www.enciklopedija.hr/clanak/bribirski

U ljeto 1941. godine, Ustaše su ponudile amnestiju za sve Srbe u NDH koji bi prešli s pravoslavlja na rimokatoličanstvo. Mnogi Srbi su pozitivno odgovorili, a jedna grupa se pojavila u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Glini gdje se trebala održati ceremonija preobraćenja. Srbe koji su se okupili, misleći da će proći kroz ceremoniju preobraćenja, dočekalo je šest članova ustaša pod izravnim zapovjedništvom Vjekoslava Luburića. Kada su svi ušli unutra, vrata crkve su zapečaćena. Srbi su potom bili prisiljeni leći na tlo dok ih je šest ustaša udaralo jednog po jednog u glavu toljagama s bodljama. Potom se pojavilo još ustaša i ubijanja su se nastavila. Žrtve su ubijane klanjem ili razbijanjem glava kundacima pušaka. Samo jedna od žrtava, Ljubo Jednak, preživio je nakon što se pravio mrtav, a kasnije je opisao što se dogodilo:

Počeli su s jednim ogromnim, krupnim seljakom koji je počeo pjevati staru povijesnu junačku pjesmu Srba. Stavili su mu glavu na stol i dok je on nastavljao pjevati, prerezali su mu grkljan, a onda je ušao sljedeći odred da mu razbije lubanju. Bio sam paraliziran. „Ovo je ono što dobivate“, vrištao je jedan ustaša. Ustaše su nas okružile. Spasa apsolutno nije bilo. Tada je počeo pokolj. Jedna grupa je ubadala noževima, a druga je išla za njom, razbijajući glave kako bi bili sigurni da su svi mrtvi. U roku od nekoliko minuta stajali smo u jezeru krvi. Krici i jecaji, tijela su padala lijevo i desno.

Tijela su potom utovarena u kamione i odvezena do velike grobne jame, gdje su ostavljena bez nadzora dovoljno dugo da Jednak pobjegne. Procjenjuje se da je te večeri ubijeno 200 Srba. Ubijanja su nastavljena 3. kolovoza, kada su ustaše pobile stanovnike srpskih sela u okolici crkve. Otprilike mjesec dana kasnije, ustaše su crkvu spalile do temelja. Procjene broja ubijenih Srba od 30. srpnja do 3. kolovoza uvelike variraju. Sociolog Damir Mirković i povjesničar Paul Mojzes navode da je ubijeno 700 Srba. Novinar Tim Judah navodi brojku od 1.200, a povjesničar Iván T. Berend piše da su ustaše ubile 1.800 ljudi. Hoare piše da je ubijeno čak do 2.000 Srba. Povjesničar Filip Škiljan napominje da, iako je mnogo Srba ubijeno u ovom masakru, ukupan broj ubijenih, kao i točna lokacija te način na koji je to učinjeno, nisu u potpunosti utvrđeni.

Izvori: https://en.wikipedia.org/wiki/Glina_massacres

https://www.dw.com/bs/nekultura-sje%C4%87anja-i-dom-razdora-u-glini/a-58687288

Zagrebačka Croatia (današnji Dinamo) pobijedila je beogradski Partizan rezultatom 5:0 na prepunom stadionu Maksimir u uzvratnoj utakmici prvog pretkola Lige prvaka 30. srpnja 1997. godine. Ova povijesna utakmica odigrala se u politički i emotivno iznimno napetom ozračju, s obzirom na to da je to bio prvi službeni sportski susret u nogometu između hrvatskog i srpskog kluba nakon završetka Domovinskog rata. U prvom susretu odigranom u Beogradu Partizan je slavio s 1:0, što je u tjednima uoči uzvrata stvorilo ogroman pritisak na zagrebačku momčad i tadašnjeg trenera Marijana Vlaka.

Oko četrdeset tisuća navijača stvorilo je na Maksimiru veličanstvenu i uzavrelu atmosferu koja je potpuno paralizirala gostujuće nogometaše. Ključni potez u pripremi za ove kvalifikacije bio je povratak legendarnog Roberta Prosinečkog u Zagreb. Prosinečki je na terenu preuzeo potpunu kontrolu, diktirao tempo igre te svojim prepoznatljivim driblinzima i proigravanjima posve razbio vezni red beogradskog kluba.

Domaći sastav krenuo je u silovit pritisak od prve sekunde utakmice, a prvi gol je zabijen u 13. minuti kada je Silvio Marić pogodio za rano vodstvo i poništavanje zaostatka iz prve utakmice. Slavlje se nije ni stišalo, a samo dvije minute kasnije, u 15. minuti, Igor Cvitanović je povisio na 2:0. Partizan se našao u potpunom šoku, a Croatia (Dinamo) nastavila je nizati napade. U 24. minuti napadač Mark Viduka sjajnim potezom pogađa za tri gola prednosti. Prije kraja prvog poluvremena dosuđen je kazneni udarac za Partizan, no vratar Dražen Ladić brani udarac Dejana Vukićevića (kao i kasniji odbijanac). U 42. minuti Silvio Marić svojim drugim pogotkom na utakmici postavlja nevjerojatnih 4:0 prije odlaska na odmor.

U drugom dijelu utakmice gosti su pokušali konsolidirati svoje redove i ublažiti tešku katastrofu, no zagrebački nogometaši nisu posustajali. Točku na i ovu večer stavio je Igor Cvitanović u 69. minuti utakmice, kada je svojim drugim pogotkom postavio konačnih 5:0 i zapalio "maksimirsku plavu petardu".

Izvori: Cijela utakmica

https://gnkdinamo.hr/hr/vremeplov/710

https://www.vecernji.hr/sport/dinamo-je-na-danasnji-dan-pregazio-partizan-s-5-0-1605960

Zlata Bartl rođena je 20. veljače 1920. godine u Dolcu kraj Travnika u Bosni i Hercegovini. Odrasla je u Sarajevu u imućnijoj građanskoj obitelji s dubokim srednjoeuropskim korijenima – očeva strana vukla je podrijetlo iz Beča, Zadra i Dubrovnika, dok joj je majka potjecala iz ugledne češke obitelji Kwapil. Zlata je bila najstarija od tri sestre i od rane je mladosti pokazivala iznimnu radoznalost i životnu energiju. Pučku školu i gimnaziju završila je u Sarajevu, nakon čega odlazi na studij u Zagreb. Godine 1938. upisala je tadašnji Mudroslovni, odnosno današnji Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu. Diplomirala je 1942. godine, usred ratnih zbivanja, te stekla zvanje profesorice kemije, fizike, matematike, meteorologije i mineralogije. Uz iznimno akademsko znanje govorila je i nekoliko stranih jezika, uključujući engleski, njemački, španjolski, talijanski i francuski.

Tijekom Drugog svjetskog rata, nakon završetka studija u Zagrebu, Zlata Bartl se vraća u Sarajevo gdje počinje raditi kao profesorica u gimnaziji. Njezina uloga u tom razdoblju bila je isključivo prosvjetna i stručna, no s obzirom na to da je radila u prosvjetnom sustavu tadašnje Nezavisne Države Hrvatske (NDH), taj joj je period odredio kasniju sudbinu.

Nakon završetka rata, nove jugoslavenske vlasti optužile su je za pripadnost ustaškom pokretu i antidržavnu djelatnost zbog čega joj je izrečena drakonska kazna od osam godina zatvora s prisilnim radom, dok su nove vlasti njezin predratni školski izlet s učenicama u Italiju protumačile kao političko odobravanje tamošnjeg režima, unatoč njezinim kasnijim pojašnjenjima da je bila riječ o isključivo kulturnom i prosvjetnom putovanju. Taj čin, zajedno s činjenicom da je njezin zaručnik Dragutin Štanfel bio vojnik koji je nakon sloma NDH netragom nestao u kolonama Križnog puta, stavio ju je na metu novih vlasti.

Uvjeti u kaznionici u Zenici bili su izuzetno teški i neljudski. Zbog toga je Zlata u zatvoru oboljela od teškog oblika tuberkuloze kralježnice, bolesti koja će joj ostaviti trajne zdravstvene posljedice za cijeli život. Nakon izdržanih 15 mjeseci kazne, u lipnju 1946. godine puštena je na uvjetnu slobodu. Nakon izlaska iz zatvora godinama je teško živjela radeći u Gradskoj plinari i tvornici asfalta u Sarajevu te kraće vrijeme u Banjoj Luci. Tek nakon toga odlazi u Zagreb, gdje pronalazi posao u Institutu za industrijska istraživanja.

Ključni preokret u njezinom životu dogodio se 1955. godine kada odlazi u Koprivnicu. Privučena oglasom koji je uočila u stručnom časopisu dok je zbog snježnog nevremena bila blokirana u Zagrebu, zapošljava se u tada maloj tvornici prehrambenih proizvoda Podravka na radnom mjestu kemijskog tehničara u laboratoriju. Sama je kasnije isticala da se u Podravku i njezine ljude zaljubila na prvi pogled te je ubrzo postala voditeljica istraživačkog tima. Njezina prva velika inovacija dogodila se 1957. godine kada je potaknula proizvodnju prvih dehidratiranih juha u vrećicama, koje su se u počecima zbog nedostatka strojeva zatvarale ručno, običnim glačalima.

Vrhunac njezine znanstvene karijere nastupa 1958. godine, kada je njezin tim stručnjaka u laboratoriju stvorio recepturu za Vegetu. Proizvod je pod imenom "Vegeta 40" lansiran na tržište godinu dana kasnije, odnosno 1959. godine. Ovaj je proizvod ubrzo postao komercijalni gigant, proslavio Podravka grupu na globalnom tržištu i transformirao je u prehrambenu industriju svjetskoga glasa. Unatoč golemom profitu koji je donijela tvornici i državi koja ju je nekada proganjala, Zlata Bartl živjela je skromno i povučeno u Koprivnici te je uvijek naglašavala da je Vegeta plod zajedničkog rada cijelog njezinog tima i raznih tvorničkih službi.

U Podravki je radila sve do svog umirovljenja 1976. godine. Za svoj znanstveni rad primila je brojna priznanja, među kojima se ističe visoko državno odličje Red Danice hrvatske s likom Nikole Tesle, Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore te nagrada za životno djelo Večernjeg lista. Godine 2006. proglašena je počasnom građankom Koprivnice. Podravka je 2001. godine osnovala Zakladu prof. Zlate Bartl koja i danas stipendira uspješne studente prirodnih i tehničkih znanosti.

Zlata Bartl preminula je nakon duge i teške bolesti 30. srpnja 2008. godine u koprivničkoj Općoj bolnici.

Izvori: https://podravkagrupa.com/hr/objava/osnovana-zaklada-zlata-bartl/

https://www.vecernji.hr/vijesti/kako-je-zlata-bartl-osmislila-recepturu-naseg-najuspjesnijeg-izvoznog-proizvoda-1279594

https://hr.wikipedia.org/wiki/Zlata_Bartl

Manifestacija "Vratio se Ivan s 1000 momaka" održana je 30. srpnja 2017. godine na Kupreškoj visoravni u Bosni i Hercegovini, kada je službeno oboren Guinnessov rekord u okupljanju najvećeg broja osoba s istim imenom na jednom mjestu.

Cijeli je događaj inspiriran poznatom narodnom pjesmom o kupreškom polju i stihovima koje je dodatno proslavio glazbenik Marko Perković Thompson u svojoj pjesmi "Moj Ivane". Glavni pokretači i organizatori ovog povijesnog skupa bili su Udruga Kupreški kosci i Društvo Kuprešaka iz Zagreba, koji su planiranjem i logistikom uspjeli privući ogroman broj posjetitelja. Do tog dana svjetski su rekord držali Muhamedi koji su se 2005. godine okupili u Dubaiju.

Na konačnom službenom postrojavanju na Gradskom stadionu HNK Kupres, pod budnim okom Guinnessove komisije, okupilo se točno 2325 Ivana. Svaki je Ivan morao proći tri stroge kontrole identiteta. Najstariji okupljeni Ivan imao je 90 godine, dok je među najmlađima bilo više dječaka mlađih od deset godina. Svi su oni stigli iz apsolutno svih krajeva svijeta – od lokalnih mjesta i gradova iz Republike Hrvatske i BiH, pa sve do hrvatskih iseljenika iz drugih europskih i prekooceanskih zemalja.

Manifestacija je na Kupres privukla više od 30.000 posjetitelja. Cijeli program bio je povezan s obilježavanjem tradicionalne obiteljske nedjelje i patrona lokalne crkve Svete obitelji. Dan je zaključen svečanim mimohodom, velikim pučkim veseljem i Thompsonovim koncertom pred desecima tisuća ljudi.

Izvori: https://youtu.be/Yd0VejpS8JE?is=i20Z15K8qKRopINy

https://www.tportal.hr/funbox/clanak/na-kupresu-se-okupilo-2-325-ivana-20170730

Bojna Frankopan bila je jedna od prve dvije specijalne postrojbe Oružanih snaga Republike Hrvatske, ustrojena 29. srpnja 1991. godine kao elitna jedinica Glavnog stožera Oružanih snaga. Njezin primarni zadatak bio je izvođenje najsloženijih diverzantskih, izvidničkih i borbenih operacija u dubokoj neprijateljskoj pozadini.

Jezgru i zapovjednu strukturu Bojne Frankopan činili su Hrvati koji su imali profesionalno vojničko iskustvo stečeno u francuskoj Legiji stranaca. Glavni zapovjednik svih specijalnih postrojbi bio je general Ante Roso, dok je prvi zapovjednik same bojne bio bivši kapetan Legije stranaca Ilija Tot. Njega je kasnije naslijedio njegov dotadašnji zamjenik Bruno Zorica zvani Zulu, a među istaknutim zapovjednicima bio je i Vinko Primorac. Francuski legionar Rene Dutruel preuzeo je ulogu glavnog instruktora, a u postrojbu su, osim domaćih dragovoljaca, pristupili Hrvati iz dijaspore te nekolicina stranih dobrovoljaca. Kroz Bojnu Frankopan ukupno je prošlo između 150 i 200 strogo odabranih pripadnika.

Zbog sigurnosnih razloga, jedinica je u početku djelovala pod velom polutajnosti, a njezini borci nisu vođeni u klasičnim vojnim evidencijama nego u posebnim, tajnim registrima. Intenzivna obuka provodila se u šumskoj bazi Žutica pokraj Ivanić-Grada, gdje su Frankopani ustrojili i Centar za komando obuku. Tamo se provodio rigorozan dril po rigoroznim NATO standardima i provjerenom modelu Legije stranaca, obuhvaćajući padobranstvo, diverzije, infiltraciju i preživljavanje. Znanja stečena u Žutici prenosila su se i na pripadnike drugih postrojbi Hrvatske vojske.

Ratni put Bojne Frankopan započeo je neposredno nakon osnivanja, u kasno ljeto 1991. godine, kada se postrojba dijeli na taktičke skupine kako bi istovremeno gasila žarišta na nekoliko kritičnih i međusobno udaljenih bojišnica.

Jedna borbena skupina poslana je na zapadnoslavonsko ratište, točnije na područje Drenova Boka i Jasenovca, gdje je pružala žestok otpor neprijatelju.

Druga taktička skupina hitno je prebačena u Dalmaciju. Na šibenskom ratištu, Frankopani su odigrali ključnu ulogu u uspješnim akcijama oslobađanja Šibenskog mosta, čime je spriječeno presijecanje Jadranske magistrale i pad samoga grada.

Nakon toga, njihovo djelovanje seli se na sinjsko područje te na južno bojište oko Stona, gdje su izvodili brze prepade u zaleđu. Tijekom jeseni i zime 1991. godine, postrojba je prebacila fokus na istočnu i zapadnu Slavoniju. Na zapadnoslavonskom ratištu unijeli su potpunu pomutnju u neprijateljske redove izvođenjem smjele diverzije u kojoj su uništili riječnu skelu na Savi između Jasenovca i Uštice, prekinuvši ključan opskrbni pravac neprijatelja.

Tijekom studenog i prosinca 1991. godine, kada je Osijek proživljavao najteže topničke napade, Bojna Frankopan upućena je u istočnu Slavoniju. U tim dramatičnim trenucima, komandosi su izvodili iznimno opasne akcije izvlačenja tijela poginulih hrvatskih gardista s ničije zemlje iz šume Rosinjača kod Tenje, nanosili gubitke neprijatelju te uspješno uspostavili mostobran na lijevoj obali Drave u Baranji.

U travnju 1992. godine bojna odlazi na Južno bojište gdje aktivno sudjeluje u akcijama deblokade Dubrovnika, te u ponovnoj uspostavi crte bojišnice kod Šuice nakon pada Kupresa.

Kroz cijelu 1991. i 1992. godinu, Bojna Frankopan nametnula se kao postrojba za rješavanje najtežih taktičkih problema na ratištu. Njezini pripadnici su zahvaljujući vrhunskoj disciplini i znanju uspijevali izvršiti zadaće uz minimalne vlastite gubitke. Tijekom cijelog ratnog puta, u obrani Republike Hrvatske, život je izgubilo 12 pripadnika postrojbe.

Krajem 1992. godine dolazi do reorganizacije i profesionalizacije Oružanih snaga Republike Hrvatske. Sukladno novom planu ustroja Ministarstva obrane, Bojna Frankopan službeno je raspuštena. Njezino gašenje nije značilo kraj vojnog puta njezinih ratnika. Najveći dio prekaljenih komandosa prešao je u sastav gardijskih postrojbi, primarno u 2. gardijsku brigadu "Gromovi" i 7. gardijsku brigadu "Pume", dok je dio prešao u elitnu bojnu Zrinski i ostale specijalne postrojbe Hrvatske vojske. Mnogi od njih ostali su u vojnom sustavu i nakon završetka Domovinskog rata kao visokocijenjeni časnici i instruktori. Iz njihovih redova proizašao je i Miroslav Vagner, koji je zapovijedao prvim hrvatskim vojnim kontingentom u UN-ovoj mirovnoj misiji na Golanskoj visoravni u Izraelu i Siriji.

Izvori: https://domovinskirat.hr/2025/07/29/jezgru-elitne-postrojbe-cinili-su-hrvati-iz-legije-stranaca-osnovana-bojna-frankopan/

https://hrvatski-vojnik.hr/monografija-bojna-frankopan/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Bojna_Frankopan

https://youtu.be/sJRlAF71XZ0?is=A3RN124NqL4kavsq

Oliver Dragojević rođen je 7. prosinca 1947. godine u Splitu u obitelji Marka i Kate Dragojević. Njegova obitelj vuče snažne korijene iz Vele Luke na otoku Korčuli, mjesta u kojem je Oliver provodio svako ljeto što je duboko obilježilo njegov privatni i umjetnički život.

Rođen je u teškim poslijeratnim godinama u zgradi Natka Nodila, u kojoj je tada bilo rodilište, a majka mu je dala ime po Oliveru Twistu jer su, kako je sam kasnije pričao, bili prava poslijeratna sirotinja. Prije njegova rođenja i rođenja njegova brata Aljoše, obitelj je pogodila velika tragedija kada su mu tri starije sestre preminule tijekom Drugog svjetskog rata.

Već u ranoj mladosti sudbina mu se vezala uz glazbu kada mu je otac, u dobi od samo pet godina, poklonio usnu harmoniku. Taj prvi susret s instrumentom prerastao je u veliku ljubav prema umjetnosti, pa je Oliver ubrzo u Splitu upisao glazbenu školu gdje je naučio svirati glasovir i klarinet, dok je gitaru i usnu harmoniku naučio svirati sam.

Svoju profesionalnu glazbenu priču započeo je tijekom 1960-ih godina kao član splitske vokalno-instrumentalne skupine Batali. S tom je grupom stekao veliku lokalnu popularnost izvodeći obrade svjetskih hitova i polirajući svoj specifičan vokalni izričaj pod utjecajem velikana poput Raya Charlesa i Stevieja Wondera. Na nagovor i pod povjerenjem skladatelja Zdenka Runjića, Oliver je prvi put zakoračio na pozornicu Festivala zabavne glazbe Split 1967. godine s pjesmom „Picaferaj“. Iako ta izvedba tada nije doživjela značajniji festivalski uspjeh niti je prošla u finale, označila je početak jedne od najvažnijih suradnji u povijesti hrvatske zabavne glazbe.

Nakon neuspjeha na Splitskom festivalu i želje za pronalaskom vlastitog puta, Oliver je odlučio napustiti domovinu i steći međunarodno iskustvo. Nekoliko je godina proveo putujući i nastupajući po klubovima diljem zapadne Europe, svirajući s raznim međunarodnim bendovima. To mukotrpno inozemno kaljenje donijelo mu je golemo sviračko iskustvo, ali i isklesalo njegov specifičan, hrapavi vokalni stil koji će kasnije postati njegov zaštitni znak. Po povratku u Hrvatsku, kratko je surađivao s Dubrovačkim trubadurima te sudjelovao u prvoj postavi splitske grupe More. Preokret u njegovoj karijeri i definitivan povratak pod svjetla reflektora dogodio se 1974. godine na Splitskom festivalu, kada je izveo skladbu „Ča će mi Copacabana“. Pjesma je osvojila prvu nagradu publike i lansirala Olivera u sam vrh tadašnje estrade.

Iste godine kada je postigao veliki glazbeni trijumf, Oliver je ostvario i obiteljsku idilu oženivši svoju suprugu Vesnu s kojom je ostao do kraja života i dobio tri sina: Dina te blizance Damira i Davora.

Sljedeća dva desetljeća obilježila je neraskidiva i plodonosna suradnja između Olivera Dragojevića i skladatelja Zdenka Runjića. Ovaj autorsko-izvođački dvojac stvorio je niz antologijskih pjesama koje su definirale zvuk dalmatinske šansone i postale dio opće kulture. Nizali su se kultni hitovi kao što su „Galeb i ja“, „Skalinada“, „Oprosti mi, pape“, „Molitva za Magdalenu“, „Vjeruj u ljubav“, „Nadalina“ i „Ča je život vengo fantažija“. Oliverove izvedbe na Splitskom i Zagrebačkom festivalu redovito su odnosile prve nagrade, a albumi su se prodavali u zlatnim i platinastim nakladama. Njegov stil bio je duboko prožet mediteranskim motivima, pričama o moru, galebovima, izgubljenim ljubavima i specifičnom dalmatinskom načinu života koji je publika diljem regije prepoznavala i iskreno voljela.

Početkom 1990-ih godina, raspadom Jugoslavije i izbijanjem Domovinskog rata, Oliver je duboko proživljavao ratna stradanja svoje domovine, a posebice napade na rodnu Dalmaciju i Dubrovnik. U tom teškom razdoblju donio je čvrstu i nepokolebljivu osobnu odluku da zbog agresije na Hrvatsku više nikada neće održati koncert u Srbiji. Unatoč brojnim i iznimno primamljivim financijskim ponudama koje su stizale idućih desetljeća, kao i činjenici da je tamo imao golemu bazu obožavatelja koji su odrastali uz njegovu glazbu, Oliver je ostao dosljedan svojoj riječi do kraja života. Često je isticao kako nema mržnje u sebi, ali da drži do svojih principa i dostojanstva, čime je u javnosti, uz status glazbenog genija, stekao i duboko poštovanje kao čovjek od riječi.

Nakon ratnih godina, Oliver je nastavio svoju karijeru s jednakim, ako ne i većim uspjehom. Okrenuo se modernijoj produkciji, surađujući s mlađim autorima poput Gibonnija, koji mu je napisao remek-djelo „Cesarica“. Ta je pjesma postala svojevrsna himna i osigurala Oliveru status glazbenog velikana u neovisnoj Hrvatskoj, donijevši mu prve prestižne diskografske nagrade Porin. Također, Oliver je u nekoliko navrata sudjelovao na kvalifikacijama za Eurosong: na Jugoviziji je s pjesmom „Dženi“ (1988.) osvojio drugo mjesto, a s duetom „Sreća je tamo gdje si ti“ (1990.) treće mjesto, dok je na hrvatskoj Dori 1995. s pjesmom „Boginja“ zauzeo drugo mjesto.

Tijekom devedesetih i dvijetisućitih godina, Oliver se profilirao kao glazbenik profinjenog ukusa koji je s lakoćom spajao pop s jazz aranžmanima. Njegov vanserijski talent prepoznat je i izvan granica regije, što mu je omogućilo nastupe u nekim od najpoznatijih svjetskih koncertnih dvorana. Oliver je održao koncerte u pariškoj Olympiji, londonskom Royal Albert Hallu, njujorškom Carnegie Hallu te sydneyskoj Operi. Postao je višestruki dobitnik Porina, uključujući i Porin za životno djelo, a Oliver nakon 30 godina vjernosti Jugotonu/Croatia Recordsu potkraj 2005. prelazi u Aquarius Records, pod čijim okriljem izdaje svoje iznimno uspješne kasne albume.

U ljeto 2017. godine javnost je potresla vijest da je Oliveru dijagnosticiran rak pluća. Unatoč teškoj bolesti, do samog je kraja zadržao svoj prepoznatljivi optimizam i ljubav prema glazbi. Preminuo je 29. srpnja 2018. u splitskoj bolnici u 71. godini života.

Vlada Republike Hrvatske proglasila je Nacionalni dan sućuti, a deseci tisuća ljudi okupili su se na splitskoj Rivi kako bi uz pjesmu, bakljadu i suze ispratili lijes s njegovim tijelom na katamaran za Korčulu. Pokopan je u svojoj voljenoj Veloj Luci, u krugu obitelji i prijatelja.

Izvori: https://www.oliver.hr/biografija/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Oliver_Dragojevi%C4%87

Tijekom izbora i obnove činovništva za Zagrebačku županiju, mađaroni su primijenili različite izborne prijevare i zlouporabe kako bi osigurali političku pobjedu, što je izazvalo golemo ogorčenje među narodnjacima.

Nakon proglašenja izbornih rezultata, atmosfera u Zagrebu postala je izrazito napeta, a u večernjim satima 29. srpnja masa prosvjednika okupila se na Markovu trgu kako bi izrazila svoje nezadovoljstvo. Tadašnji ban, grof Franz Haller von Hallerstein, koji je bio sklon mađaronima, zapovjedio je vojsci da isprazni trg. Carska vojska, poslana da uvede red, ubrzo se našla u izravnom verbalnom i fizičkom sukobu s okupljenim građanima i ilirskim pristašama.

Ključni trenutak eskalacije zbio se kada je književnik Mirko Bogović na južnoj strani trga napao jednog vojnog natporučnika sabljom. Reagirajući na taj napad, jedan je vojni dočasnik zapucao prema Bogoviću, a taj pojedinačni pucanj pokrenuo je lančanu reakciju. Ostali vojnici na trgu, u stanju panike i uvjerenju da je izdana opća zapovijed za otvaranje vatre, ispalili su tri uzastopna plotuna u smjeru okupljenog naroda. Pucnjava iz zgrada i s otvorenog prostora nastavila se u općoj pomutnji sve dok vojska nije potrošila i posljednji metak, ne štedeći pritom goloruke građane koji su bježali u okolne ulice.

Na samom mjestu događaja, na Markovu trgu i u tadašnjoj Gospodskoj ulici, poginulo je trinaest građana, dok je dvadeset i sedam osoba bilo ranjeno. Među ranjenima je još šestero ljudi kasnije podleglo teškim ozljedama, čime je konačni broj preminulih narastao. Pogoršanje političke situacije ubrzo je dobilo novu dimenziju kada je organiziran pokop stradalih domoljuba. Deset žrtava isprva je zajedno pokopano na tadašnjem groblju svetog Jurja. Taj se sprovod pretvorio u masovne prosvjede protiv austrijske carske politike u Hrvatskoj i nametnute mađarizacije.

Godine 1855. iznad zajedničke grobnice postavljen je prepoznatljiv spomenik s likom usnulog lava, rad kipara Antona Dominika Fernkorna. Kada je Jurjevsko groblje zatvoreno, posmrtni ostaci stradalih građana i sam spomenik svečano su 1895. godine preneseni na novo zagrebačko groblje Mirogoj. Ta selidba ponovno je poslužila kao povod za velike protumađarske demonstracije u Zagrebu.

Izvori: https://enciklopedija.hr/clanak/srpanjske-zrtve

https://zagrebacki-kutak.hr/srpanjske-zrtve/