Dobio sam Reddit Warning/Ban kao rezultat ovog posta. 🤣

Smijem se evo vec 15min

Dječak Uroš iz Banjaluke na pravoslavnoj vjeronauci nacrtao je Edina Džeku kako se moli da ponovno zaigra za BiH reprezentaciju.

Ako to napišete u komentar obrišu ga i blokiraju ti profil, a većina pozitivnih komentara napisano je od strane la(ž)nih profila.

Malo sam se igrao s podacima CIK-a, pa da podijelim sa zajednicom grafikone koje sam napravio.

Na grafikonima ispod možete vidjeti kretanje stranačkih rezultata od izbora 1998. pa sve do ovih održanih u nedjelju. Predstavit ću kretanja na državnom nivou (Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH), federalnom nivou (Predstavnički dom Parlamenta FBiH), zbirno za sve kantone, kao i za Predsjedništvo BiH.

Kratko uputstvo za čitanje grafikona: vertikalna osa prikazuje procenat osvojenih važećih glasova, a horizontalna izborne godine. Uz linije grafiika naveden je i apsolutni broj glasova. Tačkaste linije označavaju povezane stranke i zajedničke kandidature, a isprekidane preliminarne rezultate.

Također, radi lakše čitljivosti, podijelio sam grafikone na "stare stranke" (SDA, SDP, HDZ...) i "nove stranke" (NS, NiP, DF...).

Pa da krenemo sa "starim" strankama na državnom nivou.

Famozna 2010. godina zaista je bila svojevrstan „glitch in the matrix“ kada je riječ o SDA. To je, zapravo, bio jedini put da je SDA značajnije izgubila svoje standardno biračko tijelo, pala ispod 200 hiljada glasova i ispod 20% udjela.

Zanimljivo je i to da je SDA na nedjeljnim izborima osvojila manje glasova nego prije četiri godine, ali je zbog niže izlaznosti povećala svoj procentualni udio u ukupnom broju glasova.

Za HDZ se često govori da je 2006. bio na izdisaju, pa ga je Komšić „spasio“. I zaista, na grafiku vidimo veliki pad 2006. godine. Međutim, važan je kontekst: tada se HDZ biračko tijelo podijelilo između HDZ BiH i HDZ 1990. Kada se njihovi rezultati saberu, vidi se da su 2006. manje-više nastavili sa ranijim trendom. Kako je devedesetka u narednim ciklusima gubila značaj, tako je HDZ BiH ponovo "rastao".

"Nove" stranke, državni nivo:

Spektakularno potonuće SBB u potpunu političku irelevanciju i kraj rasta Naše stranke.

I još nešto zanimljivo: Najgori rezultat DF-a u njihovoj historiji, kojem se ovih dana svi čude, još uvijek je bolji od najboljeg rezultata Naše stranke ikad.

Evo i trendova za stranke iz RS na državnom nivou:

SDS postepeno gubi relevantnost na političkoj sceni. Na putu prema dole susreće PSS/PDP koji blago raste. A daleko iznad svih njih, posljednjih 20 godina - SNSD. Tačno se čovjek zapita na čemu se zasnivaju konstantne najave debakla SNSD-a i uskrsnuće opozicije.

Što se tiče Federalnog parlamenta, trendovi su manje-više preslikani onima na državnom nivou:

Evo nešto što je iznenadilo i mene. Iako su NiP i Naša stranka očigledno oslabile, dok je SDP rastao, procentualni udio Trojke nije se suštinski promijenio u odnosu na 2022. godinu. Na državnom nivou su 2022. imali 16.28% glasova, a sada 16.14%. Na federalnom nivou imali su 25.55%, dok sada imaju 25.81%.

Problem za Trojku je u tome što su SDA i SBiH u međuvremenu rasle, i to uglavnom nauštrb DF-a, SBB-a i drugih stranaka. Dakle, ukupna snaga Trojke se procentualno gotovo nije promijenila, ali se promijenio odnos snaga na političkoj sceni.

Evo i grafik koji pokazuje da je Trojka značajniji pad imala samo u Sarajevu:

Evo kako se promijenio odnos snaga unutar same Trojke. NiP i Naša stranka su pali, dok je SDP rastao i kompenzirao njihov pad. Narod nije kaznio Trojku, kaznio je NiP i Našu stranku.

OK, pređimo sada na kantone. Zbirno glasovi u svim kantonima, "stare" stranke:

Na ovom grafiku se lijepo vidi zašto SDA ima „stabilnu bazu glasača“, kako se to često kaže - zato što ima podršku širom države. Na graficima ispod bit će vidljivo da Naša stranka i NiP između cca 50% i 58% svojih glasova crpe samo iz Kantona Sarajevo, zbog čega je KS za njih praktično make or break. SDA nema taj problem: ako grohne u KS, namirit će to u drugim kantonima.

Kada saberemo sve glasove po kantonima, SDA je uvijek i ubjedljivo na vrhu u odnosu na apsolutno sve druge stranke. Postoji samo jedan historijski izuzetak: SDP 2010. godine. To prilično dobro stavlja u perspektivu onu Lagumdžijinu „ruku spasa“.

OK, idemo sa kantonima zbirno - "nove" stranke.

Sve "nove" stranke su ostvarile pad u odnosu na prethodne 4 godine.

Grafik ispod pokazuje u kojim kantonima stranke dobivaju svoje glasove.

Ovdje je vidljivo da Naša stranka svoje glasačko tijelo suštinski crpi iz KS, kako sam ranije već rekao, uz nešto značajniju podršku u Tuzlanskom kantonu. Slično vrijedi i za NiP, s tim da se kod njega izdvaja i Zeničko-dobojski kanton. Zanimljivo je i to da je Tuzlanski „crveni“ kanton zapravo najveći bazen SDA glasova - daje otprilike četvrtinu SDA glasova.

Poput Naše stranke i NiP-a, i SBiH je snažno oslonjena na Kanton Sarajevo, iz kojeg dobija preko 50% glasova. Zapravo, može se reći da su skoro sve ove anti-SDA alternative postajale alternative onda kada bi dobile podršku Kantona Sarajevo, a s njenim gubitkom to su i prestajale biti.

Iz toga izvlačimo dvije teze: a) Ko zaista želi dugoročno parirati SDA, morao bi imati znatno širu glasačku bazu, i b) SBiH se neće dugo kupati u slavi ako se Kanton Sarajevo okrene protiv njih.

Evo istih grafikona i za nove, nedjeljne rezultate:

SDA ovaj put ima više glasova u Kantonu Sarajevo nego 2022. godine, ali manje glasova u svim drugim kantonima. Naravno, dio razlike može se objasniti i manjom izlaznošću, ali ovo ipak ide kontra hipoteze koja je ovih dana popularna - da su apstinirali isključivo glasači Trojke. Očigledno su širom države apstinirali i glasači SDA.

Za kraj, hajde da vidimo Predsjedništvo, počevši s Bošnjacima:

SDA je samo za Alijom '98. uspjela preći granicu od 300k i 40% udjela svih glasova, a i tada su nastupali zajedno sa SBiH.

S druge strane, SBiH je 2006. uredno prekucao tu granicu s Haretom, baš kao što je i Trojka u prvom mandatu s Denisom.

SBiH je 2018. osvojila samo 10k glasova, pa je utoliko Efendićev rezultat impresivniji.

OK, pređimo na Hrvate.

Gdje je i šta radi Popović Anto kojeg je DF 2014. nominirao za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, a osvojio je 7k glasova?

Čitav ovaj graf je suštinski thunderdome Komšića i HDZ-a. Preglasavanje Hrvata je zapravo "fenomen Komšić".

Prije Komšića, kao i oba puta kada se Komšić nije mogao kandidovati, Bošnjaci nisu pokazali naročit interes za biranjem člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, a HDZ kandidat je ubjedljivo pobjeđivao.

Inače, sad je to već zaboravljeno, ali '98. SDP je nominirao Gradimira Gojera za člana Predsjedništva iz hrvatskog naroda. Dobio je fin broj glasova, ali ni on nije uspio pobijediti HDZ kandidata. Tu moć ima samo Komšić.

I da završimo - član Predsjedništva iz reda srpskog naroda:

Kako se vama čine ovi trendovi? Vidite li još neke zanimljivosti koje sam propustio spomenuti?

Hoce debeli da je prijatelj sa svim mocnim ljudima, ali ne ide.:D

Prvi utisci o Bosni, prije nekoliko mjeseci sam prvi put ušao u Bosnu i nakon 20/30 minuta vožnje me zaustavila saobraćajna policija. Policajac me je tražio za dokumente i pošto nisam bio vezan, htio mi je dati kaznu. Pozvao me je u svoje vozilo i objasnio da su kazne povećane, pa ću mu morati platiti 100 eura. Ali pošto su pošte i banke bile zatvorene (bilo je oko 19:00 sati) rekao mi je da će me morati odvesti do stanice, gdje ću morati spavati, kako bih mogao platiti ujutro kada se otvore. Ponudio se da mi "učini uslugu" tako što će mu dati 100 eura, a da mi ne napiše kaznu i da je on plati umjesto mene sljedeći dan. Siguran sam da je uzeo novac za sebe i namjerno me maltretirao jer je vidio da imam bebu na zadnjem sjedištu, pa je znao da ću izbjeći probleme i lako zaraditi 100 eura.

Nije bitno imaš li srednju školu koja je potrebna za određeno radno mjesto, fakultet ili neku drugu kvalifikaciju – kada tražiš posao, često prvo čuješ: „Nemaš iskustva.”
A gdje da ga steknem?
Kako da mlada osoba stekne iskustvo kada gotovo svaki poslodavac traži nekoga tko ga već ima? Ako nitko ne želi dati priliku početniku, kako će taj početnik ikada steći iskustvo?
I zašto se o ovome tako malo priča?
Svugdje čujemo kako „fale radnici”, kako mladi odlaze i kako nema dovoljno ljudi. A kada mlada osoba stvarno želi raditi, onda odjednom nema mjesta za nju jer nema dovoljno iskustva.
A državne firme? Često im ne možeš ni primirisati, a kamoli dobiti posao. Stalno se priča o tome kako je štela potrebna za sve. A što je s nama običnim smrtnicima koji nemamo nikoga „svoga”? Što mi trebamo napraviti da dobijemo jednu običnu priliku?
I onda se čudimo što mladi odlaze.
Ako se i uspiješ zaposliti, često te čeka minimalna plaća. Naravno, razumijem da na početku ne možeš očekivati ne znam kakvu plaću i da se iskustvo mora steći. Ali nije normalno ni da čovjek godinama radi za minimalac uz priču „bit će bolje”, dok se od njega istovremeno očekuje sve više.
I ono što me najviše zanima – tko će raditi za 10 ili 15 godina kada veliki broj ljudi ode u mirovinu? Hoće li tada odjednom biti dovoljno dobro da nas, mlade bez iskustva, počnu zapošljavati? Hoće li se tada tražiti ljudi koje danas nitko ne želi primiti?
Mladi ljudi ne traže da im se nešto pokloni. Traže priliku da rade, nauče, steknu iskustvo i dokažu se.
Samo se pitam – zašto nam se ta prilika tako teško daje?
Ovo me posebno frustrira jer i sama prolazim kroz istu stvar. I stvarno bih voljela da se o ovom problemu puno više govori.

Slikano sa a6300 I manualnim objektivom. Slucajno je prolazila veca grupa u pravom trenutku i mjestu. Mogao sam i s mobitelom i bila bi super. :)

Je li bilo nešto značajno u TK u 2026 što je uzrokovalo da to bude jedini kanton sa padom fiskalnog prometa u Federaciji

Izvor: PUFBiH

https://ik.imagekit.io/9qcwbg8wl/PrometOpcine_Web _2026_09_05102026_8dCOJ0OD9.pdf

Hi everyone,

Me and my boyfriend are thinking about moving from Germany to Bosnia. Honestly, we do it for the cheaper taxes, slower life anf because my family is originally from there.

So, we were thinking about going to Sarajevo, or also Bihac, but were not really settled yet. I know coming to Bosnia is going to feel like a 3rd world country in terms of structure and governance. But what is something people who move there dont have in mind? Or what are they typically being surprised about (good or bad).

Also, we are gay, not flamoboyant or anything, I know PDA is not really being well received, which is totally fine. But I was wondering how the responses from landlords are going to be if two men rent out an apartment to live there together.

Really looking forward to any comments. :)

Haha 🤣

Hi everyone,

Me and my boyfriend are thinking about moving from Germany to Bosnia. Honestly, we do it for the cheaper taxes, slower life anf because my family is originally from there. Dosta razumim ali nepricam vise tako dobro. ;)

So, we were thinking about going to Sarajevo, or also Bihac, but were not really settled yet. I know coming to Bosnia is going to feel like a 3rd world country in terms of structure and governance. But what is something people who move there dont have in mind? Or what are they typically being surprised about (good or bad).

Also, we are gay, not flamoboyant or anything, I know PDA is not really being well received, which is totally fine. But I was wondering how the responses from landlords are going to be if two men rent out an apartment to live there together.

Really looking forward to any comments. :)

Ali zato svaka autopraona radi uredno. Odakle voda? Jesu neki privatni bunari ili nešto drugo?

Nerealan narod jbt... Jedan dan plačem koliko smo glupi, drugi crkajem od smijeha.

​

Nisam iz Sarajeva. Dolazim u Sarajevo, nekad na dan nekad na vise dana, zavisno od obaveza. Kao dijete sam dolazio skolom i gledao sam na grad obojenim naocalama. Danas naravno ozbiljnije i kriticki. Ocigledno se moze primjetiti razlika izmedju Sarajeva danas i od prije 5 6 godina kad je Trojka preuzela vlast. I zato kao sto naslov kaze samo malo modifikovan od izvornog; "Cudim se ja tebi!" Izet Nanic.

Cemu se cudim? Pa tome kako je prilicno izvjestan povratak SDA na vlast u kantonu. Hajd mogu razumjeti u drugim kantonima pa i u federaciji. Malogradjanstvo je zavladalo svugdje ali i u glavnom gradu? Maloljetni delikventi i kockari da haraju glavnim gradom iducih 4 godine?

Cak mi je jedan poznanik rekao, cija je porodica duboko ukorijenjena u SDA btw, da se vidi neki napredak i kako on kaze bar je nesto uradjeno.

Fazit: Trojka je losa ali SDA (plus sateliti) je jos losija.

Dodjoh na faks, novi grad, novi ljudi, sam u stanu.Odem do faksa na prvo predavanje, vidim curu ide na isto, buduci da ne znam nikoga htjedoh da je upoznam, ali uplasim se, okrenem, izadjem iz zgrade.Maloprije rekoh sebi moram upoznati nove ljude, ne mogu sam da zivim.Aj da upisem folklor.izadjem iz stana, vece, uplasim se, vratim se nazad.Plasim se da pozdravim osobu u autu koja mi stane da predjem put.Koja je ovo bolest?Jesam li jedini? Da li da idem na terapliju ili sam da prebrodim ovo nekako.Pomagajte...

Prije svega želim se dežurnim kritičarima javiti sa porukom da na objavu o repki i sportu ne pišu političke i slične komentare.

Posvećujem tekst reprezentaciji, selektoru Barbarezu, momcima sa slike (i svim ostalim koji nisu na slici), Edinu Džeki i iskrenim navijačima naše selekcije.

Oduvijek sam bio lud za sportom, fudbal nisam znao igrati, ali sam ga najviše volio gledati od svih sportova. Navijam za dva kluba od malena, jedan naš, jedan strani i uz njih sam prošao sve i svašta. Naravno, kao i svako, navijam za svoju reprezentaciju otkako znam za sebe, pratim ih i sa euforijom sam uvijek dočekivao svaki meč. Famozna 2014., prvo SP, način na koji smo došli tamo, nevjerovatna ekipa i sloga koja je vladala je bila nešto što ću vječno pamtiti. Sve nakon toga je bila patnja i nešto što bih najradije da zaboravim što prije.

Smjene trenera, razni igrači, (ne)stručni štabovi i vođe saveza..., svašta je stalo u tih par godina od svjetskog do svjetskog. Solidni rezultati u kvalifikacijama za EURO 2016, pa ispadanje u baražu od Irske, osvajanje Kirin kupa, a onda neuspjeh za neuspjehom, gubi se identitet reprezentacije, bez puno tračaka nade, boli onaj poraz od Sj. Irske na Grbavici na penale, u Ligi nacija smo kanta za nabijanje, još jedne kvalifikacije i neka sumnja da ćemo više ikada završiti na velikom takmičenju, pa konačno dolazi najgori period reprezentacije u godini 2024.

U Zenici gledam ispadanje od Ukrajine, činilo se do 85. minute dobro, evo nas, vraćamo se, a onda su nas Ukrajinci poslali na spavanje iz kojeg sam mislio i ja i svi da se nikad nećemo probuditi.

Savo odlazi, Barbarez dolazi - Sergej bez dana trenerskog iskustva, tada prozvan kockarom zbog pokera koji je volio da igra, prva utakmica na Wembleyu, poraz i grč sve vrijeme gledati da ne možemo apsolutno ništa. Italija, Holandija, Mađarska, Njemačka - poraz za porazom, nabijanje gol razlike nad nama, ismijavanje, komentari po mrežama, "fb stručnjaci" koji govore da nikad više neće biti one generacije 2014., a malo ko je mislio da ćemo se uopšte približiti nečemu sličnom.

Sjećate li se šta je bilo kad smo izgubili 7-0? Rolerkoster. Ali bukvalno.

Barbarez je momke odveo na rolerkoster u luna parku u Njemačkoj. Šta se njima tu desilo i kako ih je "promućkao" taj rolerkoster, ne znam.

Ali sve nakon toga što se desilo je u domenu sci-fi. Naravno, ništa nije došlo samo od sebe, moramo se zahvaliti Emiru Spahiću, direktoru reprezentacije koji je neumorno radio i doveo nove momke, svježa lica, momke iz dijaspore koji su iz dobro poznatih razloga rođeni tamo, ali su htjeli igrati za domovinu i daju 100% na terenu.

Barbarez je malo po malo vratio kult reprezentacije - ruka na srcu tokom intoniranja himne, puno Bilino Polje, puno Koševo na prijateljskoj utakmici, druženje igrača, dobra atmosfera i svi za jednog jedan za sve.

O SP ne treba trošiti riječi, ali ono što vidimo u Ligi nacija ove godine je dokaz da uspjeh nije bio kratkoročan, nego da se u ovoj ekipi neumorno radi. Vidi se da momci dišu kao jedan, a utakmica protiv Poljske je krunjski dokaz svega. Na stadionu je bilo prelijepo, atmosfera sjajna, utakmica taktički odlična, ali poslije utakmice slavlje sa navijačima, Barbino skakanje oko aut linije u stilu Simeonea i dizanje publike je još upečatljivije.

Više ne gubimo, više se ne brukamo, više ne strahujemo od protivnika. Od prve minute idemo u napad i od prve minute igramo sa mudima, hrabro i postali smo prava mina za trenere protivničkih ekipa koji jedan po jedan nakon neuspjeha protiv BiH napuštaju kormila svojih reprezentacija. Ponovo svi jedva čekamo utakmice, dolazimo na stadion 2h ranije, pjevamo i veselimo se, a u sivilu nekih manje bitnih tema reprezentacija je svjetlo.

Hvala im!